Čedo Tepić: Savo Kutić je bio i ostao intelektualni i duhovni tamjan Kotor Varoša

0

KOTOR VAROŠ, 14. novembra – Postoje ljudi koji nisu ništa napisali na hartiji, ali svojim jezikom, svojim umom i svojim životom su istinski književnici. Pokojni Savo Kutić je bio jedan od njih!

On i narod u ovim krajevima skoro pedeset godina pišu zajedno „Priču o Savi Kutiću“. Prve dijelove te čudne priče o Savi sam slušao kao dijete daleke 1971. godine u kasnu jesen dok sam spavao u kolibi na slami, a pokraj vatre ispred kolibe pričali su je moj djed, njegov brat i moj otac. I ta prva priča o Savi koju sam te jesenje noći čuo od njih, bila je prosta, ali vrlo uvjerljiva, nikad je nisam zaboravio, a ostavila je dubokog traga u mojoj dječjoj duši. Uopšte (sad vidim) da je snaga i ljepota narodnog jezika u njegovoj jednostavnosti a dubina smisla je neshvatljiva i nedokučiva! I divna!

Moj otac je (dobro se sjećam) prepričavao kako je Savo Kutić putujući autobusom izvadio iz torbe komad slanine, bijelog luka i pogače isjekao to nožićem i jeo, a preko puta njega su sjedile dvije lijepo obučene žene kojima je to zasmetalo i sa negodovanjem su svaki čas bacale pogled u njegovom pravcu. Odahnule su kad je ta „seljačina“ pojela luk, slaninu i pogaču, a Savo je primijetio te njihove prezrive poglede i u neko doba započeo razgovor sa njima. Dale su mu do znanja da nisu za razgovor s njim, jer su one obrazovane i rade u školi i predaju književnost. I onda je uslijedio pravi šok za njih kad je taj grubi i neotesani seljak počeo da ih pita o velikim ruskim piscima, šta misle o njima, o njihovim djelima i njihovim junacima (koje je s lakoćom nabrajao) i one su, htjele ne htjele, ušle u razgovor sa Savom, ali su vrlo brzo shvatile da je pred njima neko čije je znanje ogromno i vrijedno najdubljeg poštovanja. Ovu priču iz autobusa sam poslije te noći čuo još mnogo mnogo puta…

O neobičnim ljudima prvo se pojavi priča, a zatim se pojave oni sami, a kad odu, priča o njima se ne prekida nego i dalje nastavlja da živi. Ako je ta priča bliska narodnom duhu, njegovoj potrebi da objasni samog sebe, ako je u njoj skriveno oružje da prezre svoj podjarmljeni položaj i da tom pričom pokaže svoju mudrost, vitalnost i dubinu onda ta priča ne priča samo o pojedincu nego o narodu samom i zato joj se nikad ne zna početak a ne nazire joj se nigdje kraj.

Savo Kutić je bio ono što je bio i narod! U sistemu lažnih vrijednosti nametnutih tvrdokornom ideologijom komunizma Savo je bio (poput prvih proljećnih cvjetova koji najavljuju proljeće) prvi duhovni izdanak i prva zapaljena duhovna i intelektualna svijeća u našim krajevima (poslije Drugog svjetskog rata) koja je svima polako otvarala oči i jasno osvjetljavala neke nove dubine, i prostore, i istine koje su oduvijek bile u svima nama, samo što su bile namjerno i svjesno duboko skrivene i zapretene.

Savin jezik je bio nemušti jezik, razumijevali su ga seljaci, sirotinja, istinski intelektualci, čak i djeca, a nisu ga razumijevali ljudi koji su bili oličenje višedecenijskog tvrdokornog partijskog autokratskog aparata. On je (za vlast) bio čudak, čovjek čije su se ironije naročito bojali i izbjegavali su da mu se „zamjere“, jer bilo je teško u njegovom jeziku naći nešto što je upereno protiv sistema.

Kada se priča o Savi Kutiću „čemernom Savi iz čemernih Vagana“ studentu svjetskih (komparativnih književnosti) u Beogradu godinama prepričavana dobro ukorijenila u duh kotorvaroškog kraja, pojavio se, konačno i Savo Kutić!

Bio sam gimnazijalac (druga godina) kad nam je (ako se dobro sjećam) početkom 1978. godine Savo došao na čas kao naš novi profesor književnosti. Prošlo je mnogo godina od tada, ali imam pravo da kažem da je Savo Kutić bio rijedak i veliki profesor. Nije on često dolazio na časove (samo kad je morao ) ali to uopšte nije značajno i ne mjeri se brojem časova. Savo Kutić je (većini to nije bilo jasno) stalno bio na časovima, jer gdje god da bude i bilo s kim da priča i da o bilo čemu priča Savo je bio profesor svima i svi su učili od njega. Njegovi časovi su bili u učionicama, na pijaci, po kafanama, na ulici i skoro svakodnevno ljudi su prepričavali svoje i tuđe priče koje imaju veze sa Savom Kutićem. U tim pričama pamtili su se samo Savini iskazi i Savine misli. Njihova dubina, ljepota, snaga, a vrlo često i oštrina su bile najljbolja duhovna simfonija koja se ovom kraju mogla desiti.

Nikad nije bilo dosadno biti sa Savom Kutićem. Umio je Savo i u učionici, i na pijaci, i kraj rakijskog kotla, i kad se peče cigla da priča o najdubljim mislima Fjodora Dostojevskog, Getea i drugih, i to tako da ga svaki seljak sa najdubljom pažnjom sluša i razumije, a tako mogu samo veliki profesori. Na neki način podsjećao je na velikog grčkog filozofa Sokrata! Zahvaljujući Savi narodni duh i mudrost (zaboravljeni i zarobljeni u knjigama) je postao životvoran i uz Savu neposredno doticao dušu svakog od nas. Savo Kutić je bio i ostao intelektualni i duhovni tamjan Kotor Varoša!

Narod u ovoj opštini ga je volio ( i to svi bez izuzetka) jer je bio iznad uskih nacionalističkih okvira, volio ga je jer je Savo bio čovjek koji nas je učio (poput Sokrata) da je biti čovjek prva vrlina, i da je to uvijek teško, ali uvijek gordo zvuči kako je govorio veliki Maksim Gorki kojeg je često spominjao.

Evo, samo da spomenem jednu priču kojoj sam bio svjedok: Jedna učenica u mom razredu je bila bolesna i dan-dva se previjala od bolova i temperature, vjerovatno. Profesori su ulazili i odlazili sa svojih časova, a kad je došao Savo na čas, odmah je uočio tu učenicu i pitao nas šta je sa njom, odmah prekinuo čas, odveo je u bolnicu doktoru koji mu je bio prijatelj i čak sam čuo da joj je kupio voća i platio i stan gdje je stanovala za taj mjesec.

Samo ljudi plemenitog srca i velikog znanja su dostojni narodnog sjećanja kakvo je ostalo iza Save Kutića.
Kotorvaroške planine i selo Vagani su daleke 1940. godine izgnijezdile Savu Kutića (kolibe rađaju mudrace, a planine književnike kako bi rekao Servantes) uistinu i mudraca, i književnika, koji je svima nama ostavio u amanet knjigu o njemu koju treba da pišemo sami, jer je knjiga o njemu knjiga o nama samima!

Savo je poginuo u novembru 1985. godine a narod je nastavio priču koja priča o njemu.  Može biti da nam je danas, u ovom vremenu moralnog sunovrata, nezajažljive ljudske pohlepe, i opšteg nepovjerenja i neljudskosti koja razara dušu i tijelo ovog naroda taj „Savin duh“ potrebniji više nego ikad.

Neka ovaj moj kratki prilog o sjećanju na mog pokojnog profesora Savu Kutića bude skromni doprinos, nadam se, moralnoj, duhovnoj i intelektualnoj reinkarnaciji Savinog, uistinu, univerzalnog Olimpskog duha kojeg je on u zavještanje i kao buktinju ostavio svima nama!

Čedo TEPIĆ 

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here