Rade Berak: Dogodovštine grabovačkih gastarbajtera

2

MELBURN, 18. novembra – Grabovica, ne bez razloga nazvana najlepšim selom na svetu, smeštena u kotlini bistre i hladne Vrbanje, svakako je glavna atrakcija između urbanog Kotor Varoša i Bogu za leđima Šipraga, a možda i šire. Zbog svog izuzetnog položaja, grabove šume koja se kao neki paravan nadvija nad obale divlje, a u isto vreme pitome reke, širokogrudih ljudi koji će vam dati i posednju mrvu koju imaju. Što su Grabovčanke najlepše žene na svetu, Bog sam zna. Tek biti Grabovčanin je privilegija koja pripada samo odabranima.


Međutim, selo koje iznedri sve te bisere pa ih raspe po svetu, nosi i tu karmu tuge jer najveći broj tih „bisera“ se prospe i nikada se više ne vrati zavičaju čak i u posetu. To se najviše odnosi na nas koji smo se skrasili na drugoj strani sveta i koji smo Australiju prigrlili kao svoju otadžbinu kojoj ćemo pošteno služiti i na kraju u njoj i kosti ostaviti.

Prolazila je Grabovica kroz razna turbulentna vremena. Ratovi su ostavljali otvorene rane, ali je uvek bila mesto kojem su se ljudi vraćali, koje su posećivali i iz njega odnosili najlepše uspomene.

Ja sam imao čast da sam baš u njoj, gotovo na samoj obali Vrbanje, na mestu gde danas nema kuće, a decenijama je bilo đubrovnik prodavnice mešovite robe, došao na svet hladne novembarske noći 1958. Bila su to vremena haosa posle Drugog svetskog rata. Vidale su se rane razornog rata jer je taj kraj bio mešavina četničkog i partizanskog. Ljudi su se opredeljivali, ne po afinitetu već po nekoj „o ruk“ inerciji. Jer, ako je neko video da mu je komšija otišao kod Draže i on je odabrao tu stranu kao životnu filozofiju. Oni koji su ideale nalazili uz pesmu „po šumama i gorama…“ birali su Tita za oca nacije. Tako da je Grabovica bila konglomerat „dobrih“ i „zlih“ u zavisnosti koja je opcija vladala.

Bilo kako bilo, uz pomoć „babice“, supruge lokalnog šumara, došao sam na svet i po tadašnjim običajima zadojen mlekom pokojne Savke Mirković tako da mi je Dragica, njena najmlađa ćerka koja je nekoliko dana bila starija od mene, postala sestra po mleku.
Detinjstvo manje-više kao i kod svakog  seoskog deteta. Čuvanje krava, pecanje na Vrbanji, branje vrganja i rujnica po Bjeljevinama  u letnjem periodu, krađa jagoda u Krčevinama, u gornjoj Maljavi, na imanju Ilije Todorovića, koji je pun sebe i ne razmišljajući na posledice znao da sa prozora svoje kuće, koja se nalazila sa druge strane osoja, zapuca sačmaricom po nama. Srećom bez posledica.

Kad već spomenuh Maljavu, moram reći da je u moje vreme ta oblast koja je topografski pripadala Grabovici uvek bila i njena žestoka konkurencija. Tako su se ispredale šaljive priče koje su pripisivane i jednima i drugima zavisno sa koje su strane bivale plasirane. Najpoznatija je ona po kojoj su Grabovčane nazivali „poprijeki“ zato što su  navodno badanj za mlin niz šumu gurali popreko umesto uzduž pa su morali rušiti svako drvo koje im je smetalo u valjanju. Naravno, ovi nisu ostajali dužni pa su Maljevčanima pripisivali humoresku po kojoj su neni gastarbajteri prilikom leta aviona iznad njihovih sela iskakali u maglu misleći da je vuna. Svi su oni na kraju krajeva bili i ostali jedno – Grabovčani!

Srce Grabovice bila je lokalna prodavnica koju su stanovnici jednostavno zvali – zadruga. Šef iste bio je Jovan Krčić iz sela Gornje Grabovice i on je bio, zajedno sa matičarem Draganom Kalamandom, vlasnik života Grabovčana. Oni su se pitali o svemu bez obzira da li je to imalo veze sa njihovim zanimanjem. Dragan je bio i rezervni oficir JNA pa je samim tim bio i kapetan šireg područja. Jovan, koji je voleo popiti, bio je darežljive ruke – kod njega se moglo uzimati na veresiju pa kad bi iz Zapadne Evrope pristizali gastarbajteri, on je na volšeban način znao sve te veresije da troduplo naplati.

A ti naši gastarbajteri su bili posebna priča. Odu u Austriju, nauče nekoliko rečenica i pojmova na nemačkom, pre svega psovki, i onda kad oko Božića dođu u selo, obavezno sa polovnim automobilima kao što su Wolkswagen, Opel, Audi, oni malo kočoperniji i, Bože moj, Mercedes. Temperatura napolju ispod minusa, a oni sa otvorena sva četiri prozora, pa odvrnu audio kasetofon u kolima sa kojeg vrišti Mara iz Dervente sa svojim lolama. A obučeni, pravi modni krik, na kojem bi im pozavideo i Ralph Lauren lično. Čizme sa obaveznim štiklama, tamno zelene pantalone, široke u dnu kao crkveno zvono, narandžasti kaput sa širokim reverima i prišivenim džepovima ala English, bela košulja ukrašena „bubamarama“ sa kragnama kao avionska krila. Na kraju „ukras“ u vidu obaveznog šeširčića sa paunovim perom. Oni „kulturniji“ i sa kravatom, ili kako su Grabovčani govorili mašnom. I kad se sve to pogleda, pa pomnoži sa njihovim brojem, eto Grabovici vašara iz snova.

Onda se kad ih prođe to „dokazivanje“ svi sjure kod pokojnog Dušana Đekanovića koji je odmah do zadruge držao kafanu. Dobro se naljuljaju, zapevaju a kavgadžije i polemaju…
Ovde pričam o periodu od sredine šezdesetih i početku sedamdesetih, perioda mog permanentnog boravka u najlepšem selu na svetu. Probaću u nekoliko nastavaka da prizovem pamćenje i opiđem neke doživljaje i ličnosti toga vremena, a samim tim pozivam i ostale Grabovčane rasute po svetu da svojim pričama dopune ovaj esej o Grabovici i njenim stanovnicima. Da se prisete svojih i tuđih dogodovština i da ih podele sa posetiocima ”Glasa Kotor Varoša”.

Toliko od mene za početak, pa ćemo se čitati kako vreme bude odmicalo. Nemojte mi zameriti ako nečije ime ili neki pojam nenamerno iskrivim ili nekoga važnog izostavim već se javite, komentarišite, iznesite svoja viđenja i budite direktni učesnici ovog lepo zamišljenog poduhvata – sećanja na Grabovicu od Grabovčana rasutih po svetu.

 Rade Berak – Melburn – Australija 

Slijedi nastavak…

 

PODELI

2 KOMENTARA

  1. U Grabovici nije bilo nista.
    Siprage su grad za Grabovicu plus Siprage se godinama trazili da budu opstina.

Comments are closed.