Rade Berak: Grabovačke ljepotice (5)

0

MELBURN, 1. juna – U trenutku kad pišem ovaj peti nastavak svojih subjektivnih sjećanja na Grabovicu, najljepše selo na svijetu, iz perioda 60/70. prošlog vijeka, u Melburnu pada strašna kiša. Prolomili se oblaci pa uz grmljavinu prosto haraju. Podsjeti me to na nekadašnje kijamete u Grabovici. Ali, nije to tema ove priče, ovog petog po redu nastavka već, kako sam obećao prethodno, tema će biti žena iliti žene Grabovice nadaleko čuvene po svojoj ljepoti.

Počeću sa izrekom našeg čuvenog nobelovca Ive Andrića koji kaže: “Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta.” Ko shvati, razumeće! Ili, kako je blaženopočivši patrijarh Pavle znao reći: “Žena je stub crkve, stub kuće, osnovna ćelija porodice…” Obojica su bila u pravu.

Upravo su žene, bolje reći djevojke s kraja 60-tih, najzaslužnije za preporod Grabovice, za emancipaciju sela i njegov polazni put ka ljepšem i kulturnijem bitisanju. Stereotip kako je žena predmet za rađanje, muženje krava, radova na njivi i kuvanja, koji nije bio recept samo Grabovice već i šire okoline, razbijen je onog trenutka kad su se pojavila svojevrsne “Orleanke” koje su krenule na dalje školovanje poslije osnovne, bilo u Kotor-Varoš, bilo u Banja Luku. Rezultat toga značilo je zapošljavanje i ravnopravan tretman žene u sredini gdje je biti žensko značilo biti manje vredan.

Te “Warrior Princess” Grabovice, izdignuće ovo selo i emancipovati ga kao ni jedno u okruženju. Pokušaću da spomenem neke od tih žena sa njihovim djevojačkim prezimenima budući da ništa o njima ne znam u poslednjih 40 i više godina. Biće mi drago ako se prepoznaju, a još draže ako se, komentarima na ova moja sećanja, jave one koje nisam spomenuo, ne zato što nisam htio, već zato što su sjećanja izbledjela, pa često puta čovek ne može da prizove samog sebe, a kamoli druge.

Mladi momčići moje generacije su po pravilu bili “zaljubljeni” u Brankicu Spasojević koja je u Sarajevu tih godina vodila dječiji kviz i bila nestvarno lijepa. Igrom slučaja ću tu isti Brankicu sresti u Sarajevu i lično je upoznati.

Na Grabovčanke smo pak gledali kao na idole, svjesni da su nam neostvareni san, diveći se njihovoj prirodnoj ljepoti. Većina njih koje  su, na mene lično, ostavljale snažan utisak, bile su starije i svaki eventualni kontakt, doživljavale su u stilu hita Dare Bubamare “Ma, pali, mali”!

Mirjana Mirković je bila učiteljica. Lijepa, visoka, harizmatična. Jedno vrijeme je držala časove osnovcima u prostoriji odmah do stana babe Mićinice pa smo, pokojni brat Miloš i ja, imali prilike da je česće viđamo, ali smo joj služili i kao poslušni klinci koje je slala da joj kupimo cigatere ili bilo šta iz prodavnice. Ona se kasnije udala za vojno lice i znam da je živjela na Lastovu.

Jovanka Đukić je bila četiri godine starija od moje generacije i po završetku srednje škole je jedno vrijeme radila u prodavnici u Grabovici. Bila je izuzetno komunikativna, zgodna, crnomanjasta.

Sestre Zora i Draginja Varoščić sa Jasika bile su prototip zdravih, jakih i lijepih djevojaka. Radile su u Šipragama i uglavnom sam tamo imao prilike da ih sretnem. Posebno je mlađa Draginja, bila lijepa i izazovna, pa me u kišnom mantilu, sa mini suknjom podsećala na italijanske glumice koje su bile san svih muškaraca toga doba. Pitao sam u par navrata Mirka Radivojevića sa Jasika, koji živi u Melburnu maltene pola vijeka da li zna nešto o njima ali nisam dobio nikakve informacije.

Slavica Žutić, ćerka mojih krsnih kumova Grozde i Miladina, bila je takođe visoka i lijepa djevojka. I ona je jedno vrijeme radila u prodavnici u Grabovici, ali sam praktično odlaskom iz Grabovice, ljeta 1973. godine, izgubio svaki kontakt sa njom.

Borica Jovičić, dvije godine starija od mene isto je radila u prodavnici, pa smo Miloš i ja imali prilike da je češće viđamo. Borica je bila djevojka naglašene inteligencije ali isto tako veoma prizeman, pa je sa nama razgovarala kao sa sebi ravnima. Nije bila uobražena, osim toga bila je zgodna i mi smo je obožavali.

Đurđija Đekanović je jedno vrijeme radila u Šipragama, a posle u kafani “Lipa” kod pokojnog Dušana. Nju smo Miloš i ja doživljavali kao stariju sestru. Na njenom biciklu, kojim je dolazila na posao, naučili smo se voziti obojica. Zaista, draga i prijatna osoba.

Radojka Đekanović, po meni najtajanstvenija osoba. Lijepa, pametna, školovana, radila je kod Dragana Kalamande pa smo i nju viđali često. Poticala je iz strogo patrijahalne familije, stroge braće, ali je imala tako milozvučan glas pa bi se čovek prosto topio kad bi pričala. Uvijek sam prema njoj imao veliko poštovanje. Jedno vrijeme smo se i dopisivali kao drugari dok sam živio u Skoplju, a zli jezici u Grabovicu su izmislili aferu što je vjerovatno toj divnoj ženi moglo donijeti nevolju.

Pričama o ovoj ili onoj djevojci doprinosili su i moja baba Mićinica i ujak Boris koji su me maltene “ženili” sa svakom djevojkom u Grabovici koju su poznavali. Ja naravno, nikada nisam bio u vezi ni sa jednom Grabovčankom, ne zato što mi se nisu sviđale, na protiv, već iz prostog razloga što nisam htio ulaziti u veze iz kojih bi kasnije rezultat bio razočarenje. Ruku na srce, vodio sam računa i o dostojanstvu tih djevojaka, jer se u malom mjestu kakva je Grabovica sve znalo i vidjelo, pa nisam želio da budem u toj priči. Time sam čuvao i ugled babe i ujaka. E, sad, da li sam se ja nekoj od njih sviđao ili dopadao na bilo koji način, nikada nisam saznao. Možda je i bolje tako.

Ipak, grupa djevojaka koja je na mene kao ličnost u svom pozitivnom smislu, ostavila su one koje slede. Bile su to manje-više Mirkovićke koje su u to doba bile dominantne.

Sestre Rada i Koviljka i njihova prva rodica Radosava bile su djevojke bez kojih se zabava bilo kojeg oblika u Grabovici nije mogla zamisliti. Rada je bila najstarija i već je bila u srednjoj školi kad sam ja bio peti razred tako da sam mogao da je vidim jedino petkom kada je autobusom stizala u Grabovicu. Taj autobus, petkom naveče, bio je pravi raj, parade lijepih djevojaka koje su se vraćale iz škole ili sa posla iz Kotor-Varoša i Banja Luke. Kad počnu da izlaze iz autobusa imao sam utisak kao da sam prisutan izboru za Miss gdje devojke izlaze na podijum. One su svakog petka dolazile kući kako bi preko vikenda bile sa familijama, a i pomagale u kućnim i poljskim poslovima. Subota je gotovo uvijek bila rezervisana za igranke u školi. Tu su uz ples i druge oblike društvenih igara, padala zaljubljivanja, čvršća prijateljstva. Organizovana su takmičenja u znanju tokom zimskog raspusta, a u dva navrata sam poslije dolaska iz Sarajeva i sam učestvovao i reći ću neskromno ali ponosno, u oba slučaja pobedio.

Dve godine mlađa od Rade bila je Radosava Mirković u to doba najljepša djevojka na daleko! Da li je bila ili nije svjesna svoje ljepote to zaista nikada nisam saznao, tek Radosava je bila stidljiva, strogo patrijarhalno vaspitana djevojka. Vrijedna kad je trebalo pomoći u poljskim radovima, a nesebična i agilna kad je trebalo pomoći mjesnoj zajednici. Sjećam se jedne prilike da sam sa njom i njenom strinom Dragicom, suprugom Čedomira Mirkovića, kuma mog ujaka Borisa, na padinama Jasika, tokom ljetnjeg raspusta kupio sijeno. Bila je to privilegija biti u društvu tih vrhunskih ljepotica, družiti se sa njima. Mnogi Grabovčani su decenijama pričali pa i danas, oni sa kojima sam u kontaktu, kažu da je Dragica najljepša Grabovčanka svih vremena. Ja zaista nemam razloga da se ne složim sa tom konstatacijom.

Najmlađa od te trojke Mirkovićki bila je Koviljka, odnosno Kova kako smo je iz milošte zvali. Vižljasta i graciozna u isto vrijeme bila je nekako tajanstvena i nedodirljiva. Baba Mićinica ju je bila kaparisala za snaju ali, kako sam već prethodno spomenuo, od toga nije bilo ništa. Kovu sam oduvijek poštovao i cijenio pa mi danas, poslije toliko godina dođe smiješno kako su stariji ljudi u Grabovici toga doba, pravili aranžmane, to jest, “udavali” i “ženili” po svom afinitetu. Problem je jedino bio u tome što su se morali pitati glavni igrači – djevojke i momci! Ipak, bila je i to neka draž najljepšeg sela na svijetu kojeg se sa sjetom i ponosom rado sjetim iako sam iz njega zauvijek otišao.

Radmila Mirković, starija sestra moje školske drugarice i posestrime Dragice, a mlađa od prvospomenute Mirjane, bila je djevojka za kojom su mnogi momci prosto “umirali”. Ne znam da li su baš sjekli vene, tek Radmila je bila vanserijski lijepa i lijepo građena mlada djevojka. Kad bi obula one duge čizme, sa mini suknjom izgledala je kao da je izašla iz DG prodavnice. Mnogo je vodila računa o svom izgledu. Jedan moj školski drug iz Sarajeva koji je tokom zimskog raspusta došao sa mnom u Grabovicu, mislim da je to bilo 1975. godine, bio je prosto odlijepio za Radmilom da sam se po povratku u glavni grad tadašnje BiH, bio zabrinuo za njegovo zdravlje. Patio je kao mladi Verter.

Jasam ovde uglavnom govorio o ženama koje sam viđao češće od ostalih, ali svakako da bi se u moju imaginarnu listu ljepote mogle svrstati i: Mirjana Kalkan, Milka Kuzmić, Nada, Jelena i Grozda Narić, Slava i Stojanka Mirković, Đuka Đukić sestra Jovankina a kasnije supruga tragično mi nastradalog brata od strica, Radovana Beraka, Milena Đekanović, Dragica Mirković, Božana Brljić itd. itd. Sa Narićkama i Kuzmićkama smo Radoslav Đekanović, Milan Petrović, Novo Babić, Miloš Berak i ja, često igrali rukomet na Utrinama, mislim da je to negdje u Dubokoj.

Zaista mi je krivo i žao ako sam neku od tih divnih Grabovčanki izostavio u ovom dijelu, pa čitaoce ovih sjećanja molim da se jave komentarima i biće mi drago da ih uvrstim, odnosno ispravim „nepravdu“. Takođe, beskrajno zahvalan bih bio ako mi neko javi današnja prezimena naborojanih žena, odnosno za koga su udate, koliko imaju djece, unuka, čime se bave.

Godine prolaze i sjećanja blijede. Pokušaću u sledećem nastavku da se malo bavim Kotor-Varošom, Banja Lukom i nekim nevažnim detaljima tog vremena.

Do čitanja sledeći put i da spomenem da sam baš juče, 31. maja, na FB profilu moje bratanice Sanje Berak iz Minhena, video video porilog RTRS o Grabovici i ne stidim se da kažem da su mi suze potekle. Takođe, od kad sam počeo pisati ova sjećanja javio mi se dobar broj Grabovčana koji žive u rasejanju kao, na primer, Tica Đekanović iz Rijeke, Jelenko Narić iz Slovenije…

 

Puno pozdrava iz Melburna,

 

Rade Berak

 

O autoru:

Radojica Rade Berak, rođen je u Grabovici sredinom prošlog veka. U njoj je završio osnovnu školu a po mnogima je, a pre nekoliko godina jedan od njegovih nastavnika Slobodan Janković će javno reći, možda i najbolji učenik svih vremena. Život će ga potom odvesti u vojnu školu u Sarajevo, pa na službu u Skoplje. U međuvremenu će vanredno diplomirati ekonomiju u Beogradu i studirati žurnalistiku na skopskom univerzitetu “Kiril i Metodij”. Godine 1982. se ženi Makedonkom Cvetom Avramovski iz porodice solunskog borca.
Godinu dana kasnije dobija prvo dete, ćerku Mariju, a početkom 1987. za stalno se naseljava u Melburnu, najlepšem gradu na svetu. Tu dobija i drugo dete, sina Stefana. Prve četiri godine u Australiji radio je mnoge poslove kako bi se skućio, a 1991. godine je sa pokojnim Đorđem Marinkovićem pokrenuo srpski nacionalni list “Srpski glas” čiji je urednik sa prekidima bio skoro 15 godina. Danas radi za sebe, ugovorno vezan za veliku firmu, a istovremeno je, kako sam reče, radi održavanja kondicije, šef dopisništva Portala ‘’SvetPlus’’ za Australiju (www.svetplus.eu).
Za 26 godina boravka u Australiji samo je jednom posetio otadžbinu i to 2003. i uglavnom je boravio u Beogradu gde mu živi najbliža familija. Grabovicu je samo nakratko posetio jedan dan i morao je zbog obaveza da se odmah vrati za Australiju. Dogodine planira ponovni dolazak sa suprugom i obećao je da će bar nedelju dana boraviti u Grabovici i njenoj okolini…
Kao čoveku od pera, poverili smo mu zadatak da kroz svoja sećanja opiše Grabovicu iz vremena dok je u noj rastao i živeo,  a na našu radost, on se i pored obaveza, prihvatio tog nezahvalnog posla… Ujedno, Rade nas je zamolio da oni čitaoci, koji imaju adekvatne fotografije,  potkrepe detalje iz njegovog pisanja, iste dostave ovom sajtu, na čemu ćemo im biti zahvalni.

Prethodne priče:

Grabovačka sjećanja (1)

Rade Berak: Grabovačka sjećanja (1)

Grabovačka sjećanja (2)

Pisma iz Melburna – Sjećanja na Grabovicu (2)

Grabovačka sjećanja (3)

Rade Berak: Sjećanja na Grabovicu (3)

Grabovačka sjećanja (4)

Sjećanja na Grabovicu (4)