Rade Berak: Sjećanja na Grabovicu (2)

0

MELBURN, 25. oktobra – Evo nas kod drugog nastavka ove moje serije sjećanja na Grabovicu 60-tih i 70-tih prošlog vijeka.

Te šezdesete su bile neka vrsta početka preporodnog proljeća za Grabovicu. Rane iz II Svjetskog rata još nisu bile zarasle i upravo je on još uvijek bio tema svakodnevnih priča. Srećom, polako su ljudi shvatili da prije svega sami sebi moraju izgraditi uslove za bolji život pa je svaka kuća, svaka porodica, nastojala da se izdigne i lično doprinese boljem životu cijele zajednice. Ta nesebičnost i spremnost da se komšiji priskoči i pomogne, ma koliko to simbilično ili malo bilo, bila je odlika velikih ljudi kakvi su Grabovčani u suštini oduvijek bili.

Od poljoprivrede se nije moglo lagodno živjeti. Ljudi su uglavnom imali manji broj njiva u posjedu, nešto stoke, ali kako su se djeca rađala, zahtjevi su bivali veći a i potrošačka korpa je shodno tome rasla. Bile su to godine kad još uvijek nije bilo struje u Grabovici pa su ljudi, htjeli ne htjeli, odlazili na spavanje ranije, a to je značilo više vremena sa suprugama što je rezultiralo rađanjem većeg broja djece. Tako su rasle porodice a i školski fond se povećavao.

Tih ranih godina šeste decenije prošlog vijeka u modi je bilo jesenje perušanje kukuruza, odnosno kuruza kako ga Grabovčani nazivaju. Bila su to svojevrsna prela, organizovana u štalama, gdje bi se okupila mladež, ali i oni srednjih godina i uz pjesme i škiljavu svetlost lampi i fenjera na gas, ostajalo do ranih jutarnjih časova. Padala su i pokoja zaljubljivanja mada se na tom planu manje-više završavalo u smislu „pusta želja“.

Glavne face, odnosno frajeri, tih prela bili su Kosta Miljanović i moj ujak Boris Stupar. Svirali su šargije i bili se pravi virtuozi. Pravili su svirkom i pjesmom pravi dar-mar po prelima, vašarima. Djevojke su čežljivo isčekivale da im namignu ili udvaraju. Ujak koji je oženio Milenu iz Ježica, stekao tri ćerke, sina i šestoro unučadi, danas krcka njemačku penziju i živi u Grabovici dok se Kosti izgubio svaki trag. Čuo sam da se oženio Francuskinjom u vrijeme dok je krajem 60-tih radio u Lionu i to je sve što znam do današnjeg dana.

Te 1969. godine, tačnije na dan Svete Petke, 27. Oktobra, Banja Luku je zahvatio snažan katastrofalan zemljotres koji se osjetio i u Grabovici. Ja sam sa svojim drugarima bio peti razred osnovne škole u Grabovici koja se tada zvala „Rudi Čajavec“. Bili smo na času biologije koju je predavala izvanredna nastavnica i izuzetno zgodna žena Igbala Kovačević, supruga Braneta, šefa prodavnice obuće „Borovo“ u Kotor-Varošu. Sve se odigralo negde posle devet časova ujutro kada se snažno zatreslo, a malter u i onako trošnoj zgradi škole počeo da otpada. Klupe su počele da se pomjeraju, a nas klince uhvatila panika, pa smo kao ovčice pojurili napolje. Igbala je zgrabila mog, danas pokojnog brata Miloša, koji je bio najmlađi i najmanji u razredu i istrčala napolje. Bilo je to nešto što se ne zaboravlja. Taj zemljotres je odneo 15 života u Banja Luci dok je preko hiljadu bilo povrijeđeno.

Nesvjesni ozbiljnosti situacije mi smo se radovali što nedjelju dana nismo morali ići u školu, pa smo te dane uglavnom prvodili u igri, igrajući kauboja i indijanaca po šumi Bjeljevina, a bogami su fasovali i orasi Teodora Mirkovića koji je znao da nas juri ali naravno nije bilo šanse i da nas stigne.

Stariji ljudi su se organizovali, jer su bili svjesni da je zima bila na pragu. Već tada je dobar dio Grabovčana odlazio u bijeli svijet, u pečalbu, kako bi obezbjedio bolji život, za sebe i svoje najbliže.

Kako nije bilo struje, kulturni život u Grabovici je bio kako-tako organizovan. Osim školskih priredbi, vašara i zborova oko crkava, u Grabovici i na Borcima, jednom mjesečno su dolazili iz kotorvaroškog bioskopa gdje su uz pomoć generatora prikazivali filmove u školi. Na repertoaru su bili partizanski filmovi, zatim oni sa Brus Lijem i neizbježni kaubojci koje smo mi klinci obožavali.

Moram da istaknem jednu anegdotu prilikom prikazivanja filma „Kozara“, u kojoj je glavnu ulogu imala moja pokojna baba Draginja koju su u Grabovici svi zvali Mićinica (o njoj e posebno biti reči u jednom od nastavaka). Scena kada Nemci kundacima udaraju žene na Kozari, izazvala je reakciju kod moje babe koja se uhvatila za polovinu i glasno rekla: “E, evo ga onaj što me ovde udario, j..o mater svoju; još uve me boli”. Usledio je glasan smijeh u improvizovanoj, nazovi, kino-sali, a potom i veliki aplauz upućen Mićinici.

Kada sam već spomenuo nastavnicu Igbalu, pored nje najomiljenija nastavnica bila je i Dragojla Pavlović koja mi je predavala domaćinstvo. Crnomanjasta mlada dama anđeoske ljepote, živjela je vrata do vrata sa babom Mićinicom tako da smo je Miloš i ja koji smo živjeli kod babe, sretali svaki dan i bili blago zaljubljeni u Dragojlu.

Bilo je još popularnih nastavnika toga vremena, ali o njma u jednom od nastavaka, tek 1970. godine u Grabovicu će stići struja. Bio je to događaj ravan otkriću svijeta. Prvi TV crno-beli naravno, pojavio se u školi, a nama klincima bilo je dozvoljeno samo subotom uveče da možemo otići do škole i gledati neki film, dokumentarni program ili obrazovnu emisiju. Po “naređenju” smo morali gledati “Pjesmu Evrovizije” kada je nastupao Zdravko Čolić sa pjesmom “Gori vatra”…

Ubrzo će i nastavnica Igbala kupiti TV pa ćemo Miloš i ja kod nje često i do sitnih sati gledati sportske prenose, najviše košarku. Igbala je bila zanosna plavuša, ali je imala strah od jednog suvog svjetlećeg u noći drveta pored Vrbanje na putu od prodavnice prema školi pa je, kada bi rano odlazila da drži dopunske časove za slabije učenike, budila mene i Miloša da joj pravimo društvo, iako smo obojica bili u krugu najboljih učenika. Za to je znala da nas nagradi slatkišima i mi se nismo bunili. S druge strane, znali smo vikendom ostati celu noć tucajući orahe za Dragojlu koja je pravila vrhunske torte a mi bili u prilici da se “omrsimo” upravo što smo bili komšije sa ovom prelijepom ženom i nastavnicom. Ona je bila nesrećno udata za hroničnog alkoholičara Bojana koji su je redovno tukao, pa je jadnica često spas nalazila kod babe Mićinice prema kojoj je Bojan imao poštovanje i nije smio da joj se suprotstavi. Imali su i  sina Sanjina koga smo Miloš i ja gledali kao mlađeg brata.

Uporedo sa pojavom televizora u selu, pojavio e i prvi radio-tv mehaničar. Bio je to Nedeljko Neno Berak, moj brat od strica koji je nedavno preminuo, laka mu zemlja i slava u Carstu Nebeskom. Neno je bio omiljen, jer je stizao svuda, često puta radeći besplatno ljudima koji jednostavno nisu imali da plate. Međutim, za čovjeka njegovih kvaliteta i energije, Grabovica postaje premala, pa se Neno otisnuo u Njemačku gdje će u Minhenu provesti najveći dio svog života. U međuvremenu će se oženiti Banjalučankom Radom i steći dve ćerke – Suzanu i Sanju koje danas žive u Njemačkoj.

Prije nego što će se TV aparati postepeno pojavljivati u svim kućama, kada bi se igrao neki važan meč tadašnje reprezentacije Jugoslavije, odlazili smo u čoporu, ili u Obodnik gdje je carovao učitelj Ilija zvani Struja, ili pak u Šiprage u tamošnju kafanu. Bili smo srećni ako bismo uspjeli ući unutra, jer su se tamo već baškarili odrasli ili dobar dio naših nastavnika, pa smo uglavnom posmatrali kroz prozore što ponekad zbog kiše i snijega nije bila uživancija.

Kad sam već kod Šipraga da kažem da je to bila jedna manja kasaba baš kao što je i dan-danas. Sa većinskim muslimanskim stanovništvom, imalo je par prodavnica mješovite robe, dvije kafane, odnosno gostione po tamošnjem žargonu, miliciju, ambulantu, poštu, malo veću školu od grabovačke. Šipražani, oni na vlasti, uvijek su pokušavali da Grabovicu drže u svojim rukama ali im to naravno nije polazilo za rukom, tim pre što je ova bila etnički 100% srpska.

Nastavnici koji su predavali u Grabovici prije podne, poslijepodne su isto to radili u Šipragama.

Jedino čemu su se Grabovčani radovali iz Šipraga bio je poštar Spasen Đurić koji je svakog prvog u mjesecu, donosio penzije i bila je prava mala fešta kad bi se iza brijega kod šumarove kuće pojavio na “Tomos” raštimovanom motoru. Grabovački penzioneri bi ga redovno častili, pa je na povratku, pijan k’o zemlja pravio osmice po makadamskoj cesti i često mu se događalo u stilu pesme “oj, rakijo rako, ja te volim jako, a ti mene rako u jarak polako”. Bio je ipak omiljen poštar.

Mladi Grabovčani, koji su završavali osnovnu školu, odlazili su iz sela iz dva razloga. Ili su nastavili školovanje u Kotor -Varošu i Banja Luci ili su odlazili u potrazi za poslom. Neko u inostranstvo, neko u kožaru u Kotor -Varošu iz kojeg su redovno petkom dolazili kući.

Za moju generaciju, najradosniji period godine bio je ljeto. Kupanje u Vrbanji koja je u to doba bivala baš pitoma, pecanje pliski i škobalja, igranje fudbala kod škole ili na velikoj zelenoj poljani zvanoj Luke bili su prava atrakcija.

Školski tim u fudbalu i rukometu bio je na zavidnom nivou. Imao sam sreću da sam reprezetntovao školu “Rudi Čajavec” u oba sporta. Pola timova su činili Šipražani, a pola Grabovčani. Sjećam se osvojenog turnira u fudbalu u Maslovarama, kao i rukometnog u Vrbanjcima. U fudbalu, najbolji igrač nam je bio Novo Babić. Zanimljivo je da nije bilo mjesta za Radoslava Đekanovića Ticu koji će kasnije postati izvanredan fudbaler kotorvaroške “Mladosti”.

Nastupile su 70-te i Grabovica se polako ali sigurno razvijala. Za mnoge od nas će uskoro značiti i zauvijek odlazak iz najljepšeg sela na svetu. Sudbina, ili šta već, na to se nije moglo uticati.

Uz ovaj prilog uključujem i dve fotke – jedna je iz 1964. kada sam imao svega 6 godina, a druga sa fudbalskog turnira u Maslovarama 1973. Na slici su naš trener i nastavnik srpskog Slobodan Janković, a do njega stoje Jelenko Narić i Novo Babić, ja sam ovaj što čuči prvi s leva i drži loptu, do mene je mali Pejić iz Šipraga strašan dribler, dok ostaloj dvojici koji su takođe iz Šipraga ne mogu da se sjetim imena, pa ako neko zna neka se javi komentarom.

Do čitanja u sledećem nastavku….

 

Vaš Rade Berak

Melburn – Australija

PODELI