Rade Berak: Sjećanja na Grabovicu (3)

0

MELBURN, 2. maja – Pošto ovaj treći nastavak mojih sjećanja na najljepše selo na svijetu – Grabovicu, pišem uoči najvećeg hrišćanskog praznika, Vaskrsenja Isusa Hrista, želim svim Grabovčanima na svijetu, a potom i svim Srbima i pravoslavcima da uputim iskrene čestitke, iskonskim pozdravom – Hristos vaskrse! Vaistinu Vaskrse!

Kad smo već kod Vaskrsa, svima je poznato da je njegovo najupečatljivije obilježje, farbanje jaja. Najviše ih je, razumljivo, u crvenoj boji pošto ona simbolizuje Isusovu krv, ali su domaćice godinama evoluirale u dizajniranju najljepših mogućih šara, pa je to danas prava atrakcija i praznik za oči.

Mi klinci moga vremena, u Grabovici, jako smo se radovali Vaskrsu. Em što smo dobijali veću količinu jaja, imali svečanije trpeze, em je to bilo svojevrsno takmičenje u tucanju jajima. Neopisiva je radost bila biti pobjednik u okviru veće grupe učesnika u tucanju.

Imam u vezi toga i jednu anegdotu. Svake godine u proljeće u Grabovicu je dolazila veća grupa Roma iz Srbije. Bili su smješteni u staroj brvnari iznad zadruge, koja je bila vlasništvo mog pokojnog stica Branka. Svi su bili neka rodbina, ali su spavali svako sa svakim. Što bi se seljački reklo „ne zna se ko je koga“. Oni su se bavili prodajom boje ali i razne bižuterije sumnjivog kvaliteta. Ostajali su po dva-tri mjeseca i prosto tamanili puževe sa obala Vrbanje.

Bili su pravoslavne vjere i razumljivo, Vaskrs im je bio praznik nad praznicima. Ti „gosti“ iz Srbije su farbali nevjerovatno veliki broj jaja, pa je svakom pripadalo više nego što bi se moglo i zamisliti. Par klinaca iz njihovog klana, a posebno jedan po imenu Žika, družili su se sa našom klapom koju su osim mog brata Miloša i mene činili, pokojni mi brat od strica Radovan, koji je tragično stradao u ratu 90-tih, Mićo Petrović sin šumara Ilije, Dragoljub Petrović, koji danas živi u Sidneju i Mišo Petrović.

Tucanijada da je tako nazovem odvijala se na drvljaniku mog ujaka Borisa. I znate ko je uvek pobjeđivao? Ne znate! Moj brat Miloš koji je prerano preminuo u 38 godini života. A kako je pobjeđivao? Jednostavno, nađe šodor u Vrbanji u obliku jajeta, ofarba ga u crveno, umoči u ulje pa istrlja krpom da izgleda sjajno i onda polupa sva jaja. Mi iz „bande“ smo znali, ali mladi Romi nisu pa je Miloš svima nama obezbjeđivao poveću količinu jaja.

Proljeća su u Grabovicu posebno lepa. Visibabe i jagorčevina na sve strane. Miris ljubičica neodoljiv. Nadošla Vrbanja od topljenja snijega sa Vlašića, listanje drveća, naročito onog bukovog čije smo mlade listove jeli kao i mrezgu ispod kore. Sve se nekako budilo pa smo i mi sami, posle neke vrste zimske uspavanke, bivali čiliji, a i radosni što smo se oslobađali čizama i debelih vunenih džempera. Doduše i zima je imala svojih čari. Naročito jer je sankanje bilo u modi. I tu je junak priče bio Miloš. Imali smo prave saonice koje nam je ujak donio iz Njemačke i bilo je to prava atrakcija. Miloš je uvijek bio dovitljiv. Sjeti se tako da klincima naplaćuje vožnju od crkve do ceste i to simbolično. Ipak, dinar po dinar i nakupi se tako za čokoladu i koktu. Dragoljub Petrović mi je prilikom jednog susreta u Sidneju pre nekih 5-6 godina sa simpatijama to spomenuo.

Kad sam već kod Dragoljuba moram reći da i pored 26 godina provedenih u Australiji nisam uspio provaliti koliko Grabovčana živi na petom kontinentu. Znam Mirka Radivojevića sa Jasika koji je u Australiji skoro 50 godina. Njega sam sreo odmah po dolasku u Melburn 1987. Družili msos e intenzivno nekoliko godina, a onda je on ušao u neke biznise pa su se susreti utanjili i danas postali veoma rijetki. Ipak, kad mi se ukaže prilika, skoknem do naselja St Albans u kojem on živi sa suprugom Ružicom. Mirko za ovdašnje prilike spada u dobro stojeće. Dosta je srbovao 90-tih i za vrijeme ratova na prostorima bivše YU. Tada smo se često viđali budući da sam i sam, kao urednik srpskog lista „Srpski glas“ bio direktni učesnik protesta, pokretač i voditelj mnogih humanitarnih akcija. Zajedno sa Mirkom smo učestvovali u formiranju Srpskog nacionalnog saveza za Viktoriju, išli po zabavama, kafanama… O tome opširnije u jednom od sledećih nastavaka.

Pored Mirka i Dragoljuba, još sam se sreo sa Miladinom Đekanovićem i to davne 1989. u Sidneju. Od tada nemam nikakav kontakt. Svi oni, međutim, znaju za mene, budući da sam 15 godina uređivao Srpski glas koji se prodavao u cijeloj Australiji.

Mjesec maj je za Grabovicu bio neka vrsta pripreme za ljeto. Već je sve bivalo zeleno. Miris oranica se osjećao na sve strane. Žalosne vrbe sa svojim resama mamile divljenje prolaznika. Mi đaci smo čistili oko škole, sadili cvijeće i mlada stabla, a glavna atrakcija nam je bila štafeta koja je, da li originalna ili replika, mi to nikada nismo znali, prolazila i kroz Grabovicu. Pjevali smo pjesme „ljubičici plavoj i bijeloj“ svih naroda i naradnosti tadašnje Jugoslavije. Nismo mogli tada imati predstavu ko je Tito, osim što smo od samog početka školovanja bivali kljukani kako je najveći, najbolji, najljepši…

Titu su naročito bili odani oni koji su od njega stekli penzije, mnogi nezasluženo. Bilo je pravilo da nađeš dva svjedoka koji će reći da si bio u partizanima i boračka penzija je stizala ekspresno. Najzakletiji komunista moga doba bio je nastavnik srpsko-hrvatskog, kako se tada taj predmet zvao, Milan Kovačević. On je u životu najviše voleo dvije stvari – fudbal i Tita. Znao je mnogo puta da umjesto časa njegovog predmeta, muške đake odvede na igralište iznad škole da igraju fudbal. Nama to naravno nije smetalo, naprotiv, dok su djevojčice takođe nalazile svoju vrstu zanimacije.

Za Milana me veže zamalo jako neprijatan događaj koji se mogao završiti gadno po mog ujaka Borisa. Naime, cunjajući po ujakovim stvarima, a on je tada radio u Njemačkoj, u jednom koferu, Miloš i ja nađemo kokardu. Naravno, pojma nismo imali šta je to, ali je onako baš lijepo izgledala. Odnese nju Miloš u školu i za dva kila orasa „proda“ Jelenku Nariću. A Jelenko, ni sam ne znajući šta je okači na prsa i kad je to video Milan Kovačević koji je bio predsednik SKJ škole, prosto poludi. Ko, gde, kako, odakle, zašto? I slična pitanja i dođe on do nas dvojice, braće Beraka. Pita: „Odakle vam to?“ Mi, skamenjeni! Došla i policija iz Šipraga – Brane i Safet mislim da se tako zvao. Kao da nas je dragi Bog u tom momentu pogledao i rekao da slažemo, mi onako horski izgovorimo: „Našli smo na pecanju kraj Vrbanje“. Ne veruju oni, a mi ne odstupamo od te uzjave ni za živu glavu. Kažu da ih odvedemo na mesto gde smo „našli“ i mi stvarno odemo do jednog vira gde su ribari često pecali. Vide Milan i panduri tu dosta opušaka i ugaraka od vatre i ostave nas na miru. Komunjara Kovačević međutim, nikada nam nije povjerovao. Danas kad se sjetim toga prođe me blaga jeza. Da smo rekli istinu ko zna šta bi se sa ujakom desilo. Bilo je to doba najžešćeg komunizna i ispiranja mozgova i Boris bi verovatno završio u ćuzi.

Boris Stupar, moj ujak, bio je idol Milošu i meni. Mlad je otišao u svijet i svaki put kad je dolazio u Grabovicu radovali smo se neizmerno jer je to značilo da stižu pokloni koje ni u snu nismo mogli zamisliti. Tako nam je on kupio prve satove, prva bicikla, sunčanice, prve patike koje smo u to vrijeme zvali teniske.

Ujak je bio naočit momak, a osim toga i inteligentan i preduzimljiv pa su ga mnoge Grabovčanke čežnjivo gledale nadajući se da će im namignuti i ponuditi prsten ali ih je on „iznevjerio“ i otišao na kneževsku opštinu po nevestu Milenu.

Tih godina, krajem 60-tih i početkom 70-tih ogroman broj Grabovčana je imao status gastarbajtera. Onaj manji broj muškaraca koji je ostao trudio se da održi imidž ovog idiličnog sela i da sve, naročito kad dođe vrijeme kosidbe, žetve i pripreme za zimu, bude kako valja i Bog zahtijeva. Bilo je nekoliko ličnosti koje su odskakale, prije svih učitelj svih vremena u Grabovici Milisav Rakočević zvani Mito, matičar Dragan Kalamanda, Dušan Đekanović i nezaobilazna moja baba Draginja Stupar koju su zvali Mićinica…

O njima u sledećem nastavku, a vama dragi moji još jednom lijep provod za nastupajući veliki praznik. Hristos vaskrse!

Rade Berak

Melburn

FOTO:

1. Škola u Grabovici u kojoj sam završio osnovnu školu

2. Sa Mirkom Radivojevićem u Melburnu

3. Sa ujakom Borisom Stuparom u Grabovici prilikom jedine posete 2003