VAGANI, 2. oktobra – U srcu kotorvaroških brda, na visinama od 644 do 707 metara, smjestilo se selo Vagani – mjesto tišine, ponosa i sjećanja. Nekada puno dječije graje, pjesme i mirisa ognjišta, danas Vagani dišu nekim sporijim ritmom, dok niz sokake sve češće nailazimo na „zamandaljena“ vrata i kuće koje kao da strpljivo čekaju svoje vlasnike da se vrate.
Ovo selo, pripadajući opštini Kotor Varoš, uvijek je imalo posebnu snagu i toplinu. Do 1977. godine djeca su ovdje sticala prva znanja u četvororazrednoj školi u Zaselju, koja je počela sa radom davne školske 1949/50. godine i u osnovnoj školi u Previlama, koja je svoju prvu generaciju učenika primila 1950/51. godine. Bio je to period kada su školska zvona i veseli koraci đaka bili najljepša muzika sela.
Velika prekretnica dogodila se 1977. godine, kada je, u okviru čuvene akcije ”1001 škola u BiH”, izgrađena nova osmogodišnja škola u samim Vaganima. Svijetle učionice i kabineti dočekivali su generacije djece, koja su kroz znanje i drugarstvo nosile ime svoga sela daleko van njegovih granica.
Istorija Vagana duboko je urezana u borbu za slobodu. Tokom Drugog svjetskog rata ovo selo čuvao je elitni odred ”Obilić” pod komandom vojvode Lazara Tešanovića. Njihova hrabrost i snaga bile su štit i nada za narod ovoga kraja. Decenijama kasnije, u posljednjem Otadžbinskom ratu, Vagani su ponovo dali svoje najbolje sinove, koji su živote utkali u temelje Republike Srpske i slobodu srpskog naroda. Njihova imena i danas žive u pričama, molitvama i sjećanjima, kao svjetionik budućim pokoljenjima.
Prema popisu iz 1991. godine, Vagani su imali 370 stanovnika. Danas je ta brojka znatno manja. Ipak, iako je selo tiše, ono i dalje čuva dušu svoga naroda. Kuće, iako zatvorene, ne ostaju bez života – svako ljeto i svaka svetkovina vrati ponekog domaćina i potomka. Tada se sokaci ponovo razigravaju, ognjišta se pale, a priče o prošlosti isprepliću sa planovima za budućnost.
Vagani nisu samo geografska tačka na karti Kotor Varoša. Oni su svjedočanstvo o istrajnosti, o žrtvi i o ljubavi prema rodnom kraju. I dok je sve manje djece i dok vrata mnogih kuća miruju u tišini, selo i dalje diše kroz sjećanja, kroz borbu i kroz nadu da će opet doći dan kada će se u Vaganima ponovo čuti smijeh i pjesma, kao nekad.
Za one koji su otišli, Vagani su ostali čežnja. A za one koji se vraćaju, makar nakratko, Vagani su podsjetnik da postoje mjesta na svijetu koja, i kada utihnu, govore više od svih gradova zajedno
G.S.
