KOTOR VAROŠ, 5. oktobra – Postoje ljudi koji, ma gdje da ih put odvede, u sebi neprestano nose miris zavičajnog jutra, šum planinskih vjetrova i tihu muziku rodnog kraja. Jedan od takvih ljudi je i Zlatko Jurić – pjesnik, književni kritičar, esejista, planinar i, prije svega, čovjek koji nikada nije zaboravio svoje Borke i Kotor Varoš.
Rođen 1972. godine, u kraju gdje se planine nadvijaju nad rječicama, a ljudi još uvijek pozdravljaju pogledom i osmijehom, Zlatko je rano naučio da su riječi poput rijeke – teku iz srca onih koji vole. Možda upravo zbog toga njegova poezija diše zavičajem: u svakoj strofi osjeti se dah planine, šum lipe, cvrkut lastavice ili šapat uspomene.
Nakon što je završio redovne studije srpskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci, put ga je odveo u Beograd, gdje je, kao istinski tragalac za smislom, doktorirao na temi „Poezija i poetika Novice Tadića“. Tamo je produbio razumijevanje pjesničke misli, ali mu je srce i dalje kucalo u ritmu Vrbanje i kotorvaroških brda.
Radio je kao nastavnik, prenosio ljubav prema jeziku i knjizi generacijama učenika, a danas svakodnevno čuva svjetlost riječi i njihovu moć da oplemene čovjeka. Knjiga je, kaže, dom svake misli, a biblioteka – hram tišine u kojem duša diše punim plućima.
Zlatko Jurić nije samo pjesnik koji piše, već i planinar koji hoda kroz stihove prirode. Svaki njegov uspon na planinu podsjeća na uspon kroz vlastite stihove – traženje visine, pogleda, smisla. Na planinskim stazama, u dodiru s vjetrom i kamenjem, on pronalazi istu onu tišinu koju osjeća kad piše. Kaže da je planina najbolji sagovornik – ne prekida, ne sudi, samo sluša.
U njegovim djelima – od Tamjanuše i djevičnjaka do zbirke Klikonogi u doba korone – utkano je mnogo više od riječi. To su zapisi o vremenu, o ljudima, o unutrašnjem nemiru i blagosti, o svemu što čini čovjeka živim. Nije slučajno što su njegove pjesme prevođene na više jezika, jer iako potekle iz malih Boraka, one pripadaju cijelom svijetu.
Bio je član prve redakcije studentskog časopisa ”Bum”, uređivao dječji časopis ”Mali princ”, objavljivao u antologijama i leksikonima, osvajao nagrade – ali iza svega toga stoji jednostavan, tih čovjek koji ne zaboravlja da svaka nagrada blijedi pred osjećajem kad, po povratku u zavičaj, stane na zemlju rodne avlije.
Kad god može, Zlatko dolazi u Borke. Šeta poznatim puteljcima, razgovara s komšijama, zastane kraj starih stabala, pogleda prema brdima koja su ga naučila istrajnosti. Kaže da je tamo svaka tišina puna smisla, a svaka sjenka – sjećanje.
U vremenu u kojem se mnogi odriču korijena, Zlatko Jurić je dokaz da čovjek ne mora birati između svijeta i zavičaja – on može biti most između njih.
I zato, kad se spusti veče nad Vrbanjom, a svjetla Kotor Varoša zasvijetle među brdima, u tišini se možda može čuti stih iz njegove duše:
“Rodni kraj nije mjesto – to je mir koji poneseš sa sobom.”
V. Đ.
