KOTOR VAROŠ, 2. marta – U potragu za “boljim životom” kretalo se odvajkada. Pojedinci, a iz nekih dijelova i predjela kretale bi i kolone odlučnih. Takvi su i naši krajevi, uvijek po svemu posni, neizvjesni i prkosni.
Svaki odlazak je priča za sebe. Otac je odlučio: ”Ti ćes u školu, ti ćeš pomagati u domaćinstvu, ti ćeš na poljoprivredu”.
”Mene je pripala poljoprivreda, i nema ti druge”, priča mi stric Momo, koji danas svoje poznije godine troši u Crikvenici, primorskom turističkom mjestu nadomak Rijeke.
Momo Pešević sa našim novinarom Vujadinom Peševićem Troši i prebire po prošlosti, kako svojoj tako i po prošlosti najdražeg mu sela, naših Lauša.
Od izoda do preoda, kako kaže, valjalo je u brazdu, kosidbu ili u šumu, te na sve druge radove. Nisi mogao birati.
Oralo se volovskom zapregom, kovanica bi sijevala već u cik zore, a oštra “sikirica” bi obarala i najveća stabla. Naramak pogolem i za mnogo jača pleća od dječačkih.
I tako sve negdje do svojih šesnaest-sedamnaest godina, kada će krenuti u omladinske radne akcije na izgradnji puteva i pruga u tadašnjoj Jugoslaviji. Udarnički, pet – šest mjeseci, omladinci iz Lauša radili su i gradili domovinu, tamo negdje na jugu prema Nišu.
Podijeliše se značke udarničke, zahvalnice i diplome. Završi se akcija. Valjalo je nazad u svoje Lauše.
Četa mala, ali odlučna da se više razdvajati neće. Trajalo je to samo toliko dugo da se preobuju poderane udarničke cipele i da se ponovo krene na put. Ostaše tragovi po orošenim lauškim livadama, proplanci tek jutarnjim suncem okupani, mostovi na rijeci lauškoj, prela i sijela i na njima pokoja naočita lauška djevojka.
Pravac šumarija Lokve, pitomo planinsko mjesto skriveno u šumama Gorskog kotara u Hrvatskoj. Šumski radovi i tada nevješte dječačke ruke nisu bile prepreka odlučnosti u borbi za život, za makar nešto bolje od onoga ostavljenog u zavičaju.
Prolazile godine i dječaci već postaju momci, spremni svaki ponaosob uzeti sudbinu u svoje ruke. Neki su završili po riječkim građevinama, neki po fabrikama ili kako se ko već snašao. Ali jedno je sigurno, nikome nije bilo lako.
Od noćnog rada na ribarskim brodovima, po ledenim skladištima za ribu, po građevinama i svim drugim poslovima koje nisi mogao birati, već samo prihvatiti se i raditi. Na četiri razreda škole trebalo je nadodati znanje i kvalifikacije za dalje. Samo upornost, trud i odlučnost mogu trasirati put kojim želiš ići i na kraju biti uzor i za porodicu i za druge.
Kako su svoje životne puteve krčili mladići uz Lausa, a među njima i moja starina od strica, najbolje znaju sami. Na svim tim putevima trebalo je biti i ostati čovjek. Obzirom da govorim o svom bližnjem i dragoj mi osobi, govorim tako kako ga doživljavam i osjećam.
Ali ne samo ja. Znaju brojni naši Laušani i Maslovarci da su Momina vrata bila uvijek otvorena za sve one koji su došli tražiti posla ili jednostavno na odmor na more.
Crikvenica Znao je, onako ljudski, domaćinski svaku posjetu i dolazak rodbine i prijatelja pretvoriti u događaj u kojem je istinski želio povezati zavičaj i mjesto mu življenja.
Podršku mu je davala i njegova porodica. Nakon smrti supruge Đurđe, svu pažnju posvećuje sinu i kćerki i njihovim porodicama koji ne zaboravljaju sve ono što je učinio za njih.
“Samoća mi najteže pada, pogotovo noću. Zadovoljan sam svim, ali godine su ovo”, veli Momo.
LaušiA ja bih rekao tek 86-ta. Toliko vedrine, toliko ljubavi prema ljudima, prema rodnom zavičaju i toliko svega pozitivnog u jednoj duši rijetko se sreće. Valjda je to i recept za dugovječnost.
Vujadin PEŠEVIĆ
