KOTOR VAROŠ, 21. aprila – Redakcija ”Glasa Kotor Varoša”, prenosi besjedu paroha trnskog oca Aleksandra Pavičara, koji je vjernicima u trnskom hramu govorio o tome u šta su se pretvorile sahrane u našim krajevima. Poučnu besjedu oca Aleksandra prenosimo u integralnom obliku i zahvaljujemo mu se na trudu i želji da iz ugla naše Svete Crkve pojasni vjernicima određene nedoumice.
Draga braćo i sestre,
Danas želim da vam govorim na temu o kojoj, skoro pa svi pitaju, a to je u vezi sahrana koje se obavljaju u ovom vremenu u kojem živimo. Najčešća pitanja koja mi mnogi postavljaju jesu: Zašto Crkva ne ukine ručak na sahranama? Kako sahranu da obavimo u postu, a da se pri tom ne zakolje dušni brav?
Odmah na početku ove moje besjede moram da kažem da ručak, odnosno daća, nije propisana od strane Crkve, to je, isključivo, narodni običaj. Neki običaji datiraju još iz vremena kada je naš narod bio mnogobožački, pa tako i ovaj koji se odnosi na pripremanje ručka (daće) za sahrane upokojenih. „Daća“ znači dati. Ovaj običaj je nastao iz stare prakse, u smislu davanja milostinje (koja može biti hrana, novac ili nešto drugo) za pokojnika. U ranoj hrišćanskoj praksi hrana se davala siromašnima u ime pokojnika. Po učenju Crkve, dijeljenje hrane siromašnima i milostinja u ime upokojenoga, duhovno su korisni za dušu pokojnika, jer siromašni dobijaju hranu, a kao znak zahvalnosti uzvraćaju molitvom za dušu pokojnika.
Što se tiče pak izraza „dušni brav,“ – to je stari narodni običaj i odnosi se na žrtvovanje i pripremanje ovna ukoliko je upokojeni muško, odnosno ovce ukoliko se radi o upokojenoj, odnosno pokojniku ženskog roda. Dakle, „dušni brav“ označačava ovna, odnosnu ovcu za pomen duše pokojnika – ce. Pravoslavna Crkva stoji na stanovištu da molitva i milostinja pomažu pokojniku, ali žrtvovanje životinja nema nikakvog značaja za dušu upokojenoga. Za razliku od Starog zavjeta, u kome je prinošenje životinjske žrtve bilo za očišćenje grijehova, u Novome zavjetu to gubi svoj smisao. Poslije Hristove krsne žrtve, koja je prinesena za cijeli svijet, više nema potrebe žrtvovanja životinja za grijehe. U poslanici Jevrejima apostol Pavle za Hrista kaže: „Ne sa krvlju jarčijom ili junčijom, nego sa svojom krvlju uđe jednom za svagda u Svetinju izvršivši vječno iskupljenje. Tako i Hristos jedanput prinese sebe na žrtvu da ponese grijehe mnogih. Tom voljom smo osvećeni prinošenjem tijela Isusa Hrista jednom za svagda“ (Jev 9, 12,28.; 10,10 ).
Prije primanja Hrišćanstva naš narod je bio mnogobožački, pa je tako, iako je primio Hrišćanstvo, sa sobom prenio i neke od svojih običaja, kojih se do danas nije odrekao. A jedan od njih je i žrtvovanje ovna/ovce za dušu upokojenoga/e, iako ovan, odnosno ovca, nema nikakve veze sa dušama upokojenih.
Sveti Jovan Zlatousti je rekao: „Raskošna sahrana nije ljubav prema pokojniku, već sujeta“.
Prvi hrišćani su, sjedeći za skromnom trpezom, pjevali i čitali molitve koje je znala većina njih, a nisu raspravljali o političkim temama ili svakodnevnim problemima, što danas nije slučaj. Danas, nažalost, sve se završava za pretrpanom trpezom (koja se, skoro ni po čemu, ne razlikuje od svadbene trpeze), povlačenjem konobara za rukav uz pitanje da li, pored „Nektar“ piva, nema možda, „Jelen“ ili „Tuborg“, ili kakvo dobro vino, u bučnim razgovorima koji nemaju nikakve veze u datom trenutku, kao ni poštovanjem i molitvom za pokojnika. Dok gori svijeća, na prepunoj trpezi, kao simbol svjetlosti nezalaznog carstva Hristovog, a koja je prinesena kao žrtva za pokoj duše upokojenog- e, nažalost, većina prisutnih konzumira cigarete, što ne priliči mjestu na kojem se nalaze, jer time pokazuju da nemaju poštovanja, kako prema porodici, time još manje prema upokojenoj osobi. Ponekada se ručak završi pijančenjem i svetovnom pjesmom, što nije u duhu naše vjere.
Što se tiče stava Crkve u vezi opijela i sahrane, za Crkvu je najvažnije žito, vino, kao i sam čin opijela, sve ostalo su narodni običaji koji se mogu, ako nisu u suprotnosti sa učenjem Crkve, ali ne moraju ispoštovati. To isključivo zavisi od porodice.
U svojoj svešteničkoj službi susretao sam se sa različitim situacijama, od raskošnih trpeza pa do toga da ručak uopšte nije pripreman. Bilo je onih koji su ostavljali zavještanje porodici da se ne priprema ručak povodom njihove sahrane, već da se određena svota novca da u dobrotvorne svrhe, a prije svega: domovima za nezbrinutu djecu, bolesnima, siromašnima koji nemaju hrane, ili da se prilog Crkvi kako bi se kupio neki sveti predmet, koji se koristi u Crkvi, a koji bi čuvao molitvenu uspomenu na upokojenoga.
Naravno, događali su se i slučajevi da porodica nije bila u mogućnosti da snosi troškove ručka, što im je pričinjavalo veliki stres, jer pored toga što su izgubili voljenu osobu (koja je nekada i jedina bila u porodici koja je, u novčanom smislu, doprinosila uzdržavanju porodice), morali su razmišljati kako pripremiti ručak za stotinjak ili nekoliko stotina ljudi koji će doći na dan sahrane. Koliko će ljudi doći na sahranu toga dana, to je nepredvidljivo. Dešavalo se da porodici pripremi ručak za 150 ljudi, a na sahrani bude 70, pa time trošak bude još bolniji, jer šta u datom trenutku uraditi sa ostatkom tolike hrane. Takođe se dešavalo da ih dođe više od planiraog broja, što kod porodice izazove neprijatnost, plašeći se da će neko reći kako porodica nije na dostojanstven način ispratila pokojnika, i da im je bilo žao da se potroše.
Ima slučajeva gdje su se porodice zaduživale, kako bi odgovorile savremenom izazovu, a potom su godinama vraćali dug. Takve situacije su znale biti još bolnije za porodicu, samim tim što bi, ako bi došlo do nekih nesuglasica sa onima koji su im pozajmili novac da pripreme ručak povodom sahrane upokojenoga, imali prigovor kako su im oni spremili sahranu upokojenog, bez obzira što je porodica pošteno vratila pozajmljeni novac.
Mišljenja sam da porodica, ako nije u mogućnosti da pripremi ručak, ne treba da se zadužuje u ime pokojnika i time otežava njegovo stanje u zagrobnom životu. Posebno što je danas taj ručak izgubio svoj smisao, i to bar iz dva razloga. Prvi razlog je taj što se ručak ne priprema za siromašne, odnosno za oni koje nemaju šta da jedu. Drugi razlog je upravo to da, od onih koji prisustvuju ručku, niko nije ugrožen do te mjere da nema šta da jede, pa samim tim ručak, iako je žrtva, ipak ne predstavlja milostinju. Gospod Isusu Hristos je rekao: „Kada činiš gozbu, zovi siromahe, bogalje, hrome, slijepe; I blažen ćeš biti što ti oni nemaju čime vratiti; nego će ti se vratiti o vaskrsenju pravednih“(Lk 14, 13 – 14). Poznato je da i danas u mnogim krajevima, na dan sahrane, porodica pita da upokojeni nije nekome nešto ostao dužan, ako jeste, da im se javi taj kome se duguje, da mu se vrati dug i tako oprosti upokojenom u zagrobnom životu.
Mnogi od članova naše parohije, a i drugih parohija, često mi se obraćaju sa pitanjem: Ko treba da pokrene temu raskošnih trpeza na sahranama, da li sveštenik ili parohijani?
Mislim da je ovo tema koju parohijani treba da pokrenu, a ne sveštenik ili Crkva, kako to često ljudi znaju reći. Crkvu ne sačinjava samo jerarhija, Crkva su, odnosno dio Crkve, svi oni koji su kršteni. Zato, kad neko kritikuje Crkvu što ne zauzme stav povodom nekih pojava, a njen je član, mora biti svjestan da istovremeno kritike upućuje i samom sebi. Nijedna pojava Crkvu ne može iznenaditi, ona je Božanska ustanova i zauzela je stav prema svim pojavama, pa čak i prema onima koje se još nisu pojavile, a koje će se pojaviti. Taj stav Crkve izražen je u Hristovom jevanđelju. Crkva svoje stavove neprestano saopštava, ali njeni članovi ih ne čuju, jer ne učestvuju aktivno u životu Crkve, a i oni koji ih čuju, često se oglušuju o iste.
Ovdje se radi o običaju koji je narod izmislio, a ne o nekome crkvenom pravilu. Crkva je uvijek tu da podrži dobre ideje koje mogu biti od pomoći, kako pojedincu tako i cjelokupnoj zajednici. U ovakvim slučajevima, kao i u svim drugim, iako jeste, a iako nije drugačije moguće, kao i uvijek, Crkva zagovara skromnost. A ta „skromnost“ koju Crkva predlaže svojim članovima u ovakvim situacijama, jeste ono što je najkorisnije za dušu pokojnika, a to su: svijeća i molitva. Nema porodice, a ni pojedinaca koji ovako nešto ne bi mogli žrtvovati za svoje upokojene. Crkva nema pravo ni u čijem domu da nameće pravila života koja se ne tiču vjere, a i ona koja se tiču vjere, Crkva ih ne nameće, već ih preporučuje kao spasonosna.
Iz razgovora sa porodicama koje su imale smrtne slučajeve, današnji način organizovanja sahrana je zaista opterećenje za i onako skromne budžete porodica. Skoro sam imao slučaj da su muž i žena umrli u dvadeset dana, pa je porodica pitala da četrdesetodevni pomen za upokojene obave zajedno. Shvatio sa da porodici problem predstavljaju troškovi ručka, pa sam i savjetovao da ručak, ako već spremaju, mogu spremiti zajedno, a da pomen obavimo onako kako je to propisano od strane Crkve, svakome od upokojenih kad mu i padne. Ono što možda više pogađa porodicu od ručka, jeste to što na dan sahrane ili kada se prave molitveni pomeni upokojenih, niko nema vremena da uzme učešća u molitvi za pokojnika koja se obavlja u Crkvi, ali kada je u pitanju ručak, svi imaju vremena da čekaju, ako treba i nekoliko sati. Ako ne uzmemo učešća u molitvi za pokojnika koja se obavlja u Crkvi, time pokazujemo da nam je jedini povod dolaska na opijelo ili četrdesetodnevni pomen upravo ručak, što nije bio slučaj kod prvih Hrišćana.
Šta najčešće ljudi koji su došli na sahranu pitaju sveštenika i šta mu sugerišu? Najčešće pitanje: „Oče, gdje je ručak?“ A najčešća sugestija: „Oče skrati, ne razvlači! Zima je, vruće je, pada kiša…“ Upravo ovakvo pitanje i sugestije otkrivaju namjere onih koji su došli na sahranu. Porodica se osjeća neprijatno da kaže da imaju želju, da oni koji dolaze na pomene, prvenstveno uzmu ušeća u molitvi, a drugi nemaju osjećaj za to. Danas, kada se obavljaju molitve za upokojene, vjenčanje i krštenja porodica razmišlja o onima koji trebaju da dođu kako im se prilagoditi, umjesto da bude suprotno. Na dan sahrane upokojeni mora biti u centru pažnje, na dan vjenčanja su to mladenci, a na dan krštenja to je krštavani i, naravno, njihove porodice.
Apostol Pavle kaže: „Radujte se sa radosnima, i plačite sa onima koji plaču“ (Rim 12, 15).
Mislim da je teško očekivati da se u našem narodu ukinu ručkovi na sahranama, zato ove riječi apostola Pavla mogu biti ključne za ovu temu. Apostol Pavle nas poziva da budemo solidarni sa našim bližnjima, tj. da sa njima dijelimo i radost i tugu. Poznato je da u našem narodu postoje običaji, da kad odlazimo na svadbe, krštenja, rođendane i druge radosne događaje, darujemo one koji se toga dana krštavaju, vjenčavaju, ako ne više, bar u iznosu da pokrijemo troškove koje smo im napravili, najčeće kažemo: „Da platim bar stolicu“. Nažalost, danas ljudi dođu na opijelo, pa čak ni svijeću ne donesu, tu malu žrtvu za pokojnika, već domaćin mora istu da im da.
Prije desetak godina bio sam na sahrani u selu Surjan – Mrkonjić Grad i tu sam vidio jedan izuzetno lijep i hvale dostojan običaj, a koji doseže iz starina, a to je, da svako od komšija ko je došao na sahranu donio je sebi nešto za jelo, kao i za druge koji su došli iz daljine, bez obzira što je porodica pripremila ručak. Ovo je samo primjer kako se nekada naš narod solidarisao sa svojim bližnjima u svim situacijama, bilo da je u pitanju žalost ili radost.
Danas imate mjesta gdje su na sahranama uvedene kutije, u koje oni koji dolaze ostavljaju novac, kao vid pomoći ožalošćenoj porodici, da bi porodica mogla da snese bar dio troškova za sahranu, što je, naravno, za pohvalu.
Moj lični stav je da, ako se već sprema ručak, to bude skromno. Jer zaista, današnja trpeza na dan sahrane ni po čemu se ne razlikuje od trpeze na dan svadbe, osim u dužini zadržavanja na istoj.
Dalje, neke propratne običaje, prilikom odlaska na sahranu, treba izbaciti i novac koji bi se na to potrošio preusmjeriti porodici, da se pomogne u datoj situaciji.
Zatim, treba da se podižu skromnija spomen obilježja, i to u obliku krsta. Da se zna koju vjeru je upokojeni ispovijedao, tj. da je vjerovao u Hrista raspetog i Vaskrsloga.
Dakle, treba se držati svoje vjere, a ne sljediti savremenu modu i ne oponašati druge, pri tom ne mareći da li će se neko podsmijavati ili nas posmatrati kao zaostale.
Paroh trnski – otac Aleksandar Pavičar
