KOTOR VAROŠ, 1. oktobra – U životima nekih ljudi duže odjekuju riječi nego zvona na seoskoj crkvi. Jedan od tih ljudi bio je profesor Savo Kutić, intelektualna i moralna gromada Kotor Varoša, onaj rijetki lik iz školskih dana kojeg se ne sjećamo samo kao nastavnika, već kao pojave, duha, simbolike. Učionice kroz koje je prošao nikada nisu bile iste poslije njega.
U sedamdesetim godinama prošlog vijeka, u hodnicima srednje ekonomske škole u Kotor Varošu, kružila su šapatom imena profesora koji su ostavljali trag. Ime profesora Save Kutića nije se šaptalo – ono se izgovaralo sa strahopoštovanjem, znatiželjom, pa i nevjericom. Nije predavao svima, ali su svi znali za njega. Bio je legenda prije nego što je to znao.
Boem, govorkalo se. Genije, tvrdilo se. Neuhvatljiva duša, rečeno je. Savo je bio sve to – i više od toga. Kao da je nosio nevidljivu auru znanja koje se nije moglo ukrotiti. Mnogi su tvrdili da je ono što je znao – a znao je mnogo, enciklopedijski – bilo previše za školu, za tadašnje đake, za taj grad, pa čak i za to vrijeme.
To je bio profesor Savo Kutić – hodajuća biblioteka, sa dušom djeteta i glasom proroka. Čovjek koji je znao više nego što su knjige mogle da izdrže, koji je čitao da bi živio, a živio da bi prenosio ono što ne stane u udžbenike – duh jezika, snagu riječi, veličinu naroda.
Učionice su mu bile pozornice, kafane svetilišta, a razgovori s njim nešto što se pamti kao najdublja životna lekcija. Njegovo znanje nije tražilo priznanje. Njegova mudrost nije vapila za aplauzom.
Oni koji su ga poznavali znaju: Savo se nije dao uhvatiti. Bio je originalan, svoj, vječno izvan sistema, i upravo zato neponovljiv. Studirao je u Beogradu, diplomirao svjetsku književnost i engleski jezik, a predavao u srednjim školama Kotor Varoša i okoline, ostavljajući za sobom neizbrisive tragove u dušama učenika.
Zaneseni pripovjedač, veliki recitator, čovjek koji je nosio poeziju na usnama kao drugi što nose hljeb pod rukom. U vremenima kad su mnogi birali lakši put, Savo je birao istinu. I nije pristajao na manje.
Njegova smrt prije trideset godina bila je šok, tragedija i gubitak koji ni danas nije zacijelio. U Ćorin lugu, gdje je izgubio život, ostala je praznina koju više niko nije znao ispuniti. No, sjećanje na njega traje – kroz učenike koji danas poučavaju druge, kroz knjige u kojima je duh njegovih misli pretočen, kroz okrugle stolove gdje se iznova izgovara njegovo ime, sa ljubavlju i divljenjem.
Možda nikada neće dobiti ulicu s imenom, možda mu neće obnoviti kuću u Vaganima kako je predloženo, ali jedno je sigurno – profesor Savo Kutić već ima spomenik, u sjećanjima onih koji su ga sreli, gledali, slušali i zavoljeli. Spomenik sazdan od riječi, pogleda, stihova, mudrosti i nezaborava.
S.K.
