Savo Kutić je bio i ostao intelektualni i duhovni tamjan Kotor Varoša

KOTOR VAROŠ, 18. februara – Postoje ljudi koji nisu ništa napisali na hartiji, ali svojim jezikom, svojim umom i svojim životom su istinski književnici. Pokojni Savo Kutić je bio jedan od njih!

On i narod u ovim krajevima skoro pedeset godina pišu zajedno „Priču o Savi Kutiću“. Prve dijelove te čudne priče o Savi sam slušao kao dijete daleke 1971. godine u kasnu jesen dok sam spavao u kolibi na slami, a pokraj vatre ispred kolibe pričali su je moj djed, njegov brat i moj otac. I ta prva priča o Savi koju sam te jesenje noći čuo od njih, bila je prosta, ali vrlo uvjerljiva, nikad je nisam zaboravio, a ostavila je dubokog traga u mojoj dječjoj duši. Uopšte (sad vidim) da je snaga i ljepota narodnog jezika u njegovoj jednostavnosti a dubina smisla je neshvatljiva i nedokučiva! I divna!

Moj otac je (dobro se sjećam) prepričavao kako je Savo Kutić putujući autobusom izvadio iz torbe komad slanine, bijelog luka i pogače isjekao to nožićem i jeo, a preko puta njega su sjedile dvije lijepo obučene žene kojima je to zasmetalo i sa negodovanjem su svaki čas bacale pogled u njegovom pravcu. Odahnule su kad je ta „seljačina“ pojela luk, slaninu i pogaču, a Savo je primijetio te njihove prezrive poglede i u neko doba započeo razgovor sa njima. Dale su mu do znanja da nisu za razgovor s njim, jer su one obrazovane i rade u školi i predaju književnost. I onda je uslijedio pravi šok za njih kad je taj grubi i neotesani seljak počeo da ih pita o velikim ruskim piscima, šta misle o njima, o njihovim djelima i njihovim junacima (koje je s lakoćom nabrajao) i one su, htjele ne htjele, ušle u razgovor sa Savom, ali su vrlo brzo shvatile da je pred njima neko čije je znanje ogromno i vrijedno najdubljeg poštovanja. Ovu priču iz autobusa sam poslije te noći čuo još mnogo mnogo puta…

O neobičnim ljudima prvo se pojavi priča, a zatim se pojave oni sami, a kad odu, priča o njima se ne prekida nego i dalje nastavlja da živi. Ako je ta priča bliska narodnom duhu, njegovoj potrebi da objasni samog sebe, ako je u njoj skriveno oružje da prezre svoj podjarmljeni položaj i da tom pričom pokaže svoju mudrost, vitalnost i dubinu onda ta priča ne priča samo o pojedincu nego o narodu samom i zato joj se nikad ne zna početak a ne nazire joj se nigdje kraj.

Savo Kutić je bio ono što je bio i narod! U sistemu lažnih vrijednosti nametnutih tvrdokornom ideologijom komunizma Savo je bio (poput prvih proljećnih cvjetova koji najavljuju proljeće) prvi duhovni izdanak i prva zapaljena duhovna i intelektualna svijeća u našim krajevima (poslije Drugog svjetskog rata) koja je svima polako otvarala oči i jasno osvjetljavala neke nove dubine, i prostore, i istine koje su oduvijek bile u svima nama, samo što su bile namjerno i svjesno duboko skrivene i zapretene.

Savin jezik je bio nemušti jezik, razumijevali su ga seljaci, sirotinja, istinski intelektualci, čak i djeca, a nisu ga razumijevali ljudi koji su bili oličenje višedecenijskog tvrdokornog partijskog autokratskog aparata. On je (za vlast) bio čudak, čovjek čije su se ironije naročito bojali i izbjegavali su da mu se „zamjere“, jer bilo je teško u njegovom jeziku naći nešto što je upereno protiv sistema.

Kada se priča o Savi Kutiću „čemernom Savi iz čemernih Vagana“ studentu svjetskih (komparativnih književnosti) u Beogradu godinama prepričavana dobro ukorijenila u duh kotorvaroškog kraja, pojavio se, konačno i Savo Kutić!

Bio sam gimnazijalac (druga godina) kad nam je (ako se dobro sjećam) početkom 1978. godine Savo došao na čas kao naš novi profesor književnosti. Prošlo je mnogo godina od tada, ali imam pravo da kažem da je Savo Kutić bio rijedak i veliki profesor. Nije on često dolazio na časove (samo kad je morao ) ali to uopšte nije značajno i ne mjeri se brojem časova. Savo Kutić je (većini to nije bilo jasno) stalno bio na časovima, jer gdje god da bude i bilo s kim da priča i da o bilo čemu priča Savo je bio profesor svima i svi su učili od njega. Njegovi časovi su bili u učionicama, na pijaci, po kafanama, na ulici i skoro svakodnevno ljudi su prepričavali svoje i tuđe priče koje imaju veze sa Savom Kutićem. U tim pričama pamtili su se samo Savini iskazi i Savine misli. Njihova dubina, ljepota, snaga, a vrlo često i oštrina su bile najljbolja duhovna simfonija koja se ovom kraju mogla desiti.

Nikad nije bilo dosadno biti sa Savom Kutićem. Umio je Savo i u učionici, i na pijaci, i kraj rakijskog kotla, i kad se peče cigla da priča o najdubljim mislima Fjodora Dostojevskog, Getea i drugih, i to tako da ga svaki seljak sa najdubljom pažnjom sluša i razumije, a tako mogu samo veliki profesori. Na neki način podsjećao je na velikog grčkog filozofa Sokrata! Zahvaljujući Savi narodni duh i mudrost (zaboravljeni i zarobljeni u knjigama) je postao životvoran i uz Savu neposredno doticao dušu svakog od nas. Savo Kutić je bio i ostao intelektualni i duhovni tamjan Kotor Varoša!

Narod u ovoj opštini ga je volio ( i to svi bez izuzetka) jer je bio iznad uskih nacionalističkih okvira, volio ga je jer je Savo bio čovjek koji nas je učio (poput Sokrata) da je biti čovjek prva vrlina, i da je to uvijek teško, ali uvijek gordo zvuči kako je govorio veliki Maksim Gorki kojeg je često spominjao.

Evo, samo da spomenem jednu priču kojoj sam bio svjedok: Jedna učenica u mom razredu je bila bolesna i dan-dva se previjala od bolova i temperature, vjerovatno. Profesori su ulazili i odlazili sa svojih časova, a kad je došao Savo na čas, odmah je uočio tu učenicu i pitao nas šta je sa njom, odmah prekinuo čas, odveo je u bolnicu doktoru koji mu je bio prijatelj i čak sam čuo da joj je kupio voća i platio i stan gdje je stanovala za taj mjesec.

Samo ljudi plemenitog srca i velikog znanja su dostojni narodnog sjećanja kakvo je ostalo iza Save Kutića.
Kotorvaroške planine i selo Vagani su daleke 1940. godine izgnijezdile Savu Kutića (kolibe rađaju mudrace, a planine književnike kako bi rekao Servantes) uistinu i mudraca, i književnika, koji je svima nama ostavio u amanet knjigu o njemu koju treba da pišemo sami, jer je knjiga o njemu knjiga o nama samima!

Savo je poginuo u novembru 1985. godine a narod je nastavio priču koja priča o njemu.  Može biti da nam je danas, u ovom vremenu moralnog sunovrata, nezajažljive ljudske pohlepe, i opšteg nepovjerenja i neljudskosti koja razara dušu i tijelo ovog naroda taj „Savin duh“ potrebniji više nego ikad.

Neka ovaj moj kratki prilog o sjećanju na mog pokojnog profesora Savu Kutića bude skromni doprinos, nadam se, moralnoj, duhovnoj i intelektualnoj reinkarnaciji Savinog, uistinu, univerzalnog Olimpskog duha kojeg je on u zavještanje i kao buktinju ostavio svima nama!

Čedo TEPIĆ 

PODELI

14 KOMENTARA

  1. Jedva cekamo taj dan, spavati necemo od srece sto cemo te ugledati nakon toliko dugih godinica… Sreci nasoj nece biti kraja…

  2. U redu, odustajem.
    Sta ja mogu.Dolazim u martu u posjetu da vam odrzim Javnu Tribinu na temu Kotor Varos-Nekad i Sad.

  3. Ibrahime, ti si prvo dobar komad budale, pa tek onda ekstrem i patiš od kompleksa niže vrijednosti. Dobar psiholog bi ti pomogao, sigurno. Znam da ne voliš Srbe i Republiku Srpsku, ali ni mi ne volimo tebe, pa sta ćemo sad. Mi takve kao ti ingnorišemo, a ti ne možeš mržnju sa sakrijes. Istina o ratu u KV je strašna za sve, to je jasno. Ali o tome samo normalni ljudi mogu zboriti, a plašim se da ti nisi u toj kategoriji, moj Ibrahimaga…

  4. Tako je rekla Jovanka Miljanovic ” Ibrahim nije valjao prije rata a ne valja ni sada”…o tom ces moci procitati u Kotor Varos Ratni Raspored. Ja sam bio uvjek dobar i najbolji od svih vas. U tome je problem.ja nisam problem i nije mi jasno zasto sam problem, posto vise ne zivim u Kotor Varosu niti imam namjeru.Mozda vam smeta moje pisanje. da ste normalni ne bi vam smetalo.

  5. Jah, zaboravim kad vas citam, da se spomenem.Citam mnogo nogopisa o mornarima i popovima i meni nikako nije jasno kome se to pise u tim napisima.U redu jasna je stvar sta je sta, Kotor Varos je bio srpski, sada je srpski i ostace srpski….citiram Nedeljka Djekanovica koji je to izjavio 1992 godine i tako i bi i ja kao najbolji pisac Bosne nemam nista protiv toga, cak vas pokusavam braniti svojom literaturom naustrb svojih Bosnjaka, vazda sam bio opozitan, tako da Kotor Varos nije ni duzan da me spomene.Medjutim vidim spominjete sami sebe odnosno dicite se s onim sto niste uradili.Te pop iz Milvokija, tako sam zduzno citao njegovu pricu, da me stid sto sam bio u omladini, stid me sto sam, ikada usao u Komitet, stid me radnih akcija, stid me moje zbirke poezije, stid me Kotor Varosa, mojeg Kotor Varosa.Ali nije vise, sad je srpski.Ne znam sta postizes spominjanjem mog imena, ja se svugdje prepoznajem po svojem naboljem pisanju.Ovo sam pisao za Cedu,Cedo je dobar buntovnik a Ilija je, kada sam dolazio u KV,pred Sudom kad me vidio zenu i mene, umala zaplakao.Zagrio nas je i rekao :”Evo sad je Kotor Varos srpski i evo sta smo dobili, sve Srbi.Nema zivota bez vas?,…Helem, …To je to. Ovi sto pisu svasta na ovoj stranici ipak treba da znaju da drugi citaju, nemate se potrebe dokazivati sami sebi. Ibrahim Begic s.r.

  6. Imas i kad je Savo dolazio na konju, zimi, s Vagana, i predavao nam u razredu dok je konja vezao za stub ispred Radnickog Univerziteta a ljeti bi u bijelom mercedesu uvjek imao sijeno i govorio da nema ljepseg mirisa od pokosenog sijena.Takodje bi,ako nije mogao kuci u Vagane, bivao u hotelu i jedini jeo ananas, iz konzerve specijalno za njega.Najvise se druzio s Alijom Spahicem Alom i sa Sredom Jotanovicem.

  7. Poceo je listati i kada je dosao do mene, prozvao me i cim sam ustao rekao je :”Sjedi. zakljucna 5.Nastala je mrtva tisina u razredu.Najbolji ucenik kojeg je skola imala u svojoj istoriji bio je Omer Sabanovic, koji je imao sve redom petice, Omer ustvari nikada za cetvorogodisnjeg skolovanja ni iz jednog predmeta nije dobio manje od 5,osim iz sh jezika,naime nije znao pisati pismene radove, za koje sam ja bio najbolji na skoli, od svih generacija, i od svih skola.Ja o gramatici nisam imao pojma, znao sam naravno pisati ali gramatiku nikako, vec sam imao nekoliko jedinica,dvica, trica, cetvrtica i naravno petice samo is pismenih radova, koje sam pisao bez gramatickih gresaka ali o teoriji ni da zinem.Jedino se u razredu ocekivalo da Jagoda Cupic dobije zakljucnu peticu, ne sto je znala pisati nego sto je poslije Omera vazila za najbolju ucenicu u razredu.I ja sam na Savinu peticu ostao osamucen, posto ocjene tokom zadnjeg tromjeseca su ukazivale na dobru dvicu ili trojku. Posto je nastao muk u razredu Savo me pozva da ponovo ustanem i rece:”Ti si pjesnik i za tebe ce se cuti i s one strane Vrbasa a za ove ostale u razredu nece cuti niko”….Eto pozdrav Cedo,pozdrav od najboljeg pisca Bosne, tvog Kotorvarosanina.Hvala za prilog o Savi.

  8. Eh , Cedomire, ne bih se javljao posto sam izgnani pisac iz Kotor Varosa, i najbolji pisac Bosne ali ovaj tvoj tekst o Savi Kuticu s milinom sam procitao i posto je Savo dio,ipak, na nacin da mi je predavao bivsi srpskohrvatski jezik i kao licnost ostavio dojam koju cu evo prenijeti, pored onog opsteg o njemu cutog i vidjenog koje bi moglo stati u roman,kao sinteza i mog spisalackog dara….Profesor Savo Kutic je dosao u moj razred, IV Ekonomske, pri kraju skolske godine i mature, mislim da je tada ako nisam zaboravio moja razrednica Zeljka Vucinic, zajedno sa svojim muzem profesorom Momirom Vucinicem, Momom,ciji sam bio najomiljeniji ucenik , preselila se u Beograd.Savo je usao u razred, otvorio dnevnik

Comments are closed.