U srcu Tirola, tamo gdje se planine spuštaju nisko nad krovove, a molitva govori glasnije od izgovorene riječi, nalazi se Reutte, mali austrijski gradić u kojem žive i naši ljudi. Daleko od rodnog kraja, od zvonika i starih grobalja, ali blizu Boga i nikada daleko od onoga što nose u sebi.
U Reutteu nema pravoslavnog hrama. Nema poznatog mirisa tamjana u kamenu starom vijekovima, nema ikonostasa kakav pamte iz djetinjstva. Ali ima vjere. Ima srca. Ima naroda koji nije zaboravio ko je i čiji je.
Zato se, nedjeljom i o praznicima, vrata jedne katoličke crkve širom otvaraju i postaju dom pravoslavnoj molitvi. U toj iznajmljenoj crkvi, pod istim svodom pod kojim se ljudi krste na drugačiji način, uzdiže se ista molitva ka Bogu. Sa pravoslavnim sveštenikom, ocem Aleksandrom, naši ljudi stoje mirno, sklopljenih ruku i otvorenih duša, kao da su u svom selu, u svojoj parohiji, u svom zavičaju.
U svemu tome posebno se izdvaja Zoran Ignjatić Jaro. Vjerujući čovjek, tih, skroman, a snažan poput stijene. Ljudi kažu, hodajuća ikona. On ne nosi vjeru samo u riječima, nego u djelima, u pogledu, u načinu na koji pomaže drugima, u tihoj brizi za zajednicu. Uz njega su i Siniša Kovačević, Zole, Peđa, Božo, Marko, Maša i mnogi drugi parohijani, obični ljudi, a veliki u onome što čuvaju i u šta vjeruju.
U otežanim uslovima, bez blizine rodne kuće i starog ognjišta, oni slave krsne slave, poste, mole se, krste djecu, pale svijeće za žive i upokojene. Ne iz navike, nego iz potrebe. Jer znaju da kad izgubiš vjeru i običaje, izgubiš sve, na kraju i sebe samog.
Njihova djeca možda govore njemački bez akcenta, ali znaju šta znači „Oče naš“, deset Božijih zapovijesti, Simbol vjere, znaju za Badnje veče, Božić, za Vaskrs, za svijeću, božićnu pečenicu. Znaju odakle su, jer su ih roditelji naučili, ne riječima, nego primjerom i ličnim djelima.
I zato ova priča nije samo o Reutteu, Insbruku. Nije samo o Tirolu. Ovo je priča o svima koji su otišli, ali nisu zaboravili. O ljudima koji su shvatili da crkvu ne čine zidovi, nego vjera u Boga, u ljude, u dobročinstva.
Njihova priča nas uči jednoj velikoj istini. Da vjera ne zavisi od veličine hrama, već od veličine i širine srca. Oni su dokaz da se pravoslavlje ne nosi u koferima, nego u duši. Da se običaji ne čuvaju zbog prošlosti, nego zbog budućnosti, zbog djece i pokoljenja koja dolaze.
Pod hladnim alpskim nebom, u tuđoj zemlji, u iznajmljenoj crkvi, naši ljudi su sačuvali ono najvažnije, osjećaj pripadnosti, snagu zajedništva i živu vjeru koja ih okuplja, hrabri i podsjeća da dom nije uvijek tamo gdje si rođen, već tamo gdje se zajedno moliš, pamtiš ko si i ne odričeš se svojih korijena.
Za ”Glas Kotor Varoša” iz Austrije piše: Lidija Jovanović
