Đuro Krčić: Cijenete dobre ljude, ne zato što su dobri već zato što ih je malo

1

KOTOR VAROŠ, 21. decembra – Ovu priču ću početi sa jednim istinitim događajem, koji se ne tako davno desio u mojoj porodici. Naime, moja baba Jovanka, nadaleko poznata po svojoj dobroti, čestitosti i istinskim ljudskim osobinama, u razgovoru sa unukom Zoranom, koji je tek završio srednjoškolsko obrazovanje, onako usput priupita ga šta je izabrao – misleći na dalje školovanje i njegovu buduću profesionalnu orjentaciju. Zole, onako kako to samo on zna, šeretski odgovori da je izabrao da bude čovjek. Ona ga začuđeno pogleda i ne trepćući mu reče: „E sinko, teško si odabrao.”


Ni on, ni mnogi mi njeni unuci koji smo bili tu, nismo baš dobro ni razumjeli šta je to baba Jovanka tada rekla i koliko mudrosti je sadržano u tim njenim riječima. Danas, kada smo svi odrasli ljudi i kad nas je život podobro išibao, ne samo da shvatamo, već se i držimo mnogih njenih mudrih riječi i slijedimo njena djela.

Jovanka Đekanović 

Biti dobro čeljade, kako je ona često voljela da kaže, nije ni malo lako, jer to znači poštovati ljude, voleći svoje te poštujući njihovo kako duhovno tako i svako drugo dostojanstvo, pomoći ako se pomoći može i ne nanoseći zlo nikome.

Ono o čemu i sam vrlo često razmišljam jeste pitanje: KO JE DOBAR ČOVJEK i postoji li univerzalna formula? Za koga se može reći da je plemenit i dobar, ko to može da ponese ove epitete? Da li je ljudska dobrota realna ili apstraktna kategorije, postavljao sam pitanje raznim „čuvenim“ ljudima različitih zanimanja i dobijao prilično oprečne odgovore? Dok jedni misle da je dobrota realistična, drugi pak misle da je to apstraktan pojam kao i ljubav, mržnja, radost ili tuga.

O svakom pa i dobrom čovjeku sud najčešće donosimo na osnovu ličnog odnosa. Da li je dobar prema meni, koliko se na njega možemo osloniti, da li je uvijek tu za nas, možemo li ga pozvati u pola noći, samo su neka od pitanja koje sami sebi postavljamo kada je neka osoba u pitanju, a koja pretenduje da bude dobar čovjek. Sa druge strane, dobrim nam se učine i ljudi u čijem društvu se osjećamo ušuškano i zaštićeno, jer nas njihov karakter ili toplina koju imaju veoma privlače.

Te dobre duše nas puštaju u svoj svijet, ali samo do određene granice, koju unapred ne postavljaju, računajući da svi kao i oni imaju mjeru i da će sami shvatiti kada je njihova crvena linija pređena. Jednoga dana svi sebi nađemo neku dobru dušu. Nekome ste vi, a neko je to vama. Ljudski je to tako, jer svi želimo ma kakvi bili, da budemo voljeni, poštovani i da ne budemo usamljeni.

Lijepo je biti čovjek, jer on je velik onoliko koliko daje i daje ono što ima, ne očekujući ništa zauzvrat, pa makar ostao sam na ostrvu dobrote, u moru nerazumijevanja onih koji nisu baš tako dobri.

 I još nešto, nije dovoljno biti dobar, naročito u ovo vrijeme, treba i druge učininiti takvima, jer nagovoriti nekoga da čini dobro, veće je dobro nego kada ga sami učinimo.

ĐURO KRČIĆ 

 

 

 

PODELI

1 KOMENTAR

Comments are closed.