KOTOR VAROŠ, 3. januara – Nekako svake godine, krajem decembra i početkom januara, u vrijeme novogodišnjih i božićnih praznika, sjetim se života u inostranstvu, kada sam maštao o starim drugarima, kućnom pragu i rodnom zavičaju. Svaki zavičaj je drugačiji, ali svaki lijep i poseban na svoj način.
Zavičaj svi nosimo u srcu, jer je to dio nas, dio naše otadžbine, mjesto kojem se uvijek vraćamo i gdje se jedino uvijek možemo vratiti, gdje smo odrasli, stvarali prva prijateljstva i sticali prva znanja. Ljudi koji ga posebno osjećaju, koji mu se najviše raduju i koji ga najčešće sanjaju su oni koji su privremeno u inostranstvu, koji rade i koji koru hljeba zarađuju negdje daleko od mjesta rođenja, rodbine i pravih prijatelja.
Prema najnovijem istraživanju, Bosnu i Hercegovinu od raspada bivše nam zajedničke zemlje do danas, je napustilo više od milion ljudi. Procentualno gledano to je najveći odlazak u ovom dijelu svijeta. Slijede nas Albanija, pa Srbija i Hrvatska. Stanovnici BiH, osim Njemačke, većinom odlaze u Sloveniju i Austriju, državljani Srbije u Švajcarsku i Australiju, Albanci u Italiju, a ljudi iz južne srpske pokrajine Kosovo – u Njemačku.
O tome najiskrenije govore ljudi koji su osjetili ukus nostalgije na svojoj koži. Draško B. iz Kotor Varoša kaže da je povod njegovog odlaska, nepovoljna ekonomska situacija, nemogućnost da pronađe odgovarajuće zaposlenje, ali i želja za boljom zaradom.
”U inostranstvu mi je lijepo, ovdje sam stekao nove prijatelje. U BiH odem da posjetim roditelje, familiju i rodnu kuću. Ne znam još uvijek da li sam se pokajao što sam otišao vani. Iako sam se teško navikao na ovaj sistem, nisam siguran da li ću se ikada vratiti, osim ovih povremenih posjeta oko praznika i važnih porodičnih događaja, iz mnogo razloga. Ali srce vuče tamo gdje sam rođen, gdje sam napravio prve korake i naučio prva slova. Teško je ovdje u tuđoj zemlji, pod tuđim krovom. Radiš, živiš i spavaš, pidžama i radno odijelo su ti najpotrebniji. Kada dođeš ovamo učiš čak i pričati, kao da si tek rođen. Sve ispočetka. A tamo gdje si rođen, gdje si prohodao, progovorio, osta ono od čega ti je srce puno. Sva ljubav, milina i toplina postadoše ova elektronska čuda koja svakodnevno koristimo. Ostadosmo željni braće, sestara, starih prijatelja i roditeljskog zagrljaja, svog dvorišta, svoje ulice, svog malog komada neba… I tako punih novčanika, ali praznih duša živiš iz dana u dan, nadajući se da će vrijeme učiniti svoje i da ćeš se ipak kad-tad vratiti sa malom ušteđevinom i velikim ponosom tamo gdje su zore najljepše i duša najmirnija”, priča Draško.
Da bi se izbjegao odlazak ili obezbijedio eventualni povratak onih koji su otišli, država treba raditi na sistemskom kreiranju uslova da takvi mladi ljudi ne odu, ili ako su već otišli da se, ako je ikako moguće, vrate u ovu zemlju sa svojim znanjem, iskustvom, kapitalom i kontaktima.
Vrlo često govorimo o “odlivu mozgova”, jer je to proces kojem svjedočimo godinama, ali diskusije o “prilivu ili cirkulaciji mozgova” gotovo da i ne postoje u društveno-političkom riječniku.
Razlog je jednostavan: za “priliv mozgova” i kreiranje uslova za povratak, naša vlast bi trebali raditi na konkretnim politikama koje će kreirati uslove za povratak i zaposlenje ne samo ljudi sa ovih prostora, već i stranaca koji bi mogli vidjeti ovu zemlju kao svoj prozor u svijet, atraktivno mjesto za rad i život, budućnost svoju i svoje porodice.
ĐURO KRČIĆ
Ма браво
Alo je neko protjeran kako se može vratiti?Znate li kome je Šantić posvetio stihove Ostajte ovdje?
Nazalost ne grije ali bili smo primorani da napustimo jer ste nas Protjerali
Comments are closed.