ĐURO KRČIĆ: KAD BI MOGLO VRIJEME DA SE VRATI…

0

KOTOR VAROŠ, 25. jula – Kad bi moglo vrijeme da se vrati, pa da sreća sve ružno obriše, ali znamo da tako ne može… Što je bilo toga nema više!


Koliko li smo puta sebi postavili ovakvo pitanje ili pjevali stihove ovakve i sličnih pjesama. Koliko puta smo poželjeli da se vratimo koju godinu ili deceniju unazad da bi popravili nešto sa čime nismo bili zadovoljni, da bismo se vratili u djetinjstvo, da bismo se nekom izvinili za neku riječ ili djelo koje smo nesvjesno učinili.

Neki bi promijenili sve što im se dešavalo u dosadašnjem životu, neki bi nešto promijenili, a nešto ne, a neki baš ništa mijenjali ne bi. Znači, postoje stvari koje bi promijenili i stvari koje ne bismo dirali. Ali sve one su vezane za vrijeme. A vrijeme je ono što ne možemo promijeniti niti možemo vratiti, ni minutu koja je prošla i otišla u nepovrat.

Ne postoji čovjek, odnosno ljudsko biće koje nekada nije pogriješio. Skloni smo greškama koje sebi nikada nećemo oprostiti, ali uvijek se tješimo da ko radi taj griješi ili na greškama se uči i zato uvijek opravdamo svoje postupke ma kakvi oni bili. Rijetki su oni koji su toliko samokritični i koji priznaju svoje greške i oni koji se uče na tuđim, a ne na svojim greškama.

Obzirom da je jutro uvijek pametnije od noći, vrlo često kasnije nekad, kad hladne glave razmišljamo o nečemu što je već prošlo, što je iza nas, shvatimo da smo pogriješili i poželimo vratiti vrijeme. To sam i sam poželio mnogo puta, da vratim vrijeme da sve to ispravim, ali to je nemoguće, to nikad niko uradio nije.

Jer kada bi se stvari tek tako mogle mijenjati i kada bi se vrijeme kao kazaljke na satu vraćalo unazad i unedogled, život više sigurno ne bi bio ovakav, svačija životna rola bi se promijenila i uloge bi izgubile svoj smisao.

Mnoge stvari sebi nikada nećemo oprostiti i nikada kasnije ne bi isto ponovili, što samo po sebi svačiji život ponaosob čini posebnim i drugačijim, a da se vrijeme može vratiti svi bi to nekako brisali, prepravljali, ponovo dopisivali, pa opet brisali i onda sve bi izgubilo suštinu.

Koliko smo samo puta sebi rekli “da mi je ono vrijeme i ova pamet“, uzdahnuli i prisjetili se nekih prošlih vremena i situacija u kojima smo se našli. Ta naša stalna vraćanja na ono što je prošlo i što je ostalo iza nas, dovodi nas u situaciju da ostanemo raspolućeni na dva dijela. Jedan dio nas je ovdje, a drugi značajniji je tamo negdje u djetinjstvu, ranoj mladosti, prvim ljubavima, školskim ili studentskim danima.

Mnogi bi rado mijenjali ovo za neko ranije vrijeme i neke ranije događaje, bez obzira što možda i nisu potpuno bili zadovoljni njime, iako se vrijeme prošlo vratiti ne može i ono nam samo može poslužiti da izvučemo pouke za sadašnja i neka buduće vremena.

Prošla vremena bi trebalo ostaviti tamo gdje i jesu i tamo gdje pripadaju, u prošlosti i našim sjećanjima. Zakoračiti u sadašnjost zahvalni za lekcije koje nam je dalo vrijeme koje je iza nas. Biti zahvalni za sebe ovakve kakvi jesmo, za ono što smo naučili i koji u ovom trenutku satkanom od svih prethodnih, može da odluči da da svome životu jedan poseban pečat vrijednosti zbog kojeg bi svaki put ponovo živjeli bez griže savjesti. Da prestanemo tražiti nemoguće, vrijeme koje se ne može vratiti ili ispravljanje onoga što smo negdje davno uradili sprečavajući sebe da uživamo u ovom trenutku, sreći koja je ovdje, svuda oko nas.

Ponekad se vratimo u prošlost, ali samo po iskustvo koje će nam trebati za ono što nas čeka u vremenu koje je pred nama.

ĐURO KRČIĆ

 

 

PODELI

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here