ĐURO KRČIĆ: KAKO ŽIVE NAŠI U TUĐINI?

0

KOTOR VAROŠ, 15. aprila – Prva generacija naših ljudi koji su trbuhom za kruhom, sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka, otišli u inostranstvo već odavno je u zasluženoj penziji.

Njihovi potomci i ovi mlađi, koji su koji su tridesetak godina kasnije takođe pohrlili put zapadne Evrope, danas žive potpuno drugačijim životom nego njihovi prethodnici.

I dok su ovi prvi živjeli i radili u teškim uslovima, poslove koje nisu željeli da rade domaći radnici, uz to primajući mizernu nadoknadu, vrlo loše ili skoro nikako poznavajući jezik naroda sa kojim su se svakodnevno družili, današnje generacije gastarbajtera su potpuno drugačije, po svim pitanjima.

Rade poslove koje obavljaju i njihove kolege Austrijanci, Nijemci ili Švajcarci, primanja su im u njihovom rangu, poznaju zakone i svoja prava, članovi su sindikalnih organizacija, vrlo rijetko rade subotom ili nedjeljom, prekovremeni rad ih najčešće ne zanima, imaju stručno obrazovanje, mnogi od njih su  završilli visoke škole… Jednom riječju ne razlikuju se od domaćina.

I sad, neko će reći, pa lijepo, i šta im fali?

Dok su starije generacije, i pored teških životnih uslova, imale vremena za druženje po klubovima u kojima su se sami organizovali ovi današnji kao da nemaju vremena ni za šta. Čak ni za najbolje drugove i familiju, a kamoli za klubove i igranke.

O tome sam nedavno razgovarao sa Borom Džombićem  i njegovim velikim prijateljem Zoranom. Dobrim ljudima, čestitim domaćinima i nostalgičarima za našim krajem i rodnom grudom. Oni su izgleda poslednji bedem, koji daleko od kućnog praga, neustrašivo stoji na braniku  naše tradicije. Na sve načine pokušavaju da okupe naše ljude u mjestu u kojem žive, na obroncima Alpa, da se druže, da zapjevaju, da zaigraju, da ne zaborave naše običaje. Ali čini mi se teško im uspijeva.

I ne izustih zašto je tako, Boro kao da mi pročita misao pa nastavi – ”Evo već nekoliko godina svojski se trudimo ja i moj prijatelj Zoka, vrlo često ne žaleći ni vlastiti novac samo da se organizujemo, da bi bili jedni sa drugima, da bi se družili, pomagali se međusobno. Zakupili smo i velepan prostor za takve namjene od Austrijanca Franca (koji nas bolje razumije i od nas samih), organizujući žurke i zabave na sedmičnom nivou uz simbolične cijene hrane i pića. Ali ni to nije dovoljno našem čovjeku da dođe i da se opusti od svakodnevnice. Od blizu hiljudu ljudi sa naših prostora koji žive u ovom mjestu tek pedesetak dođe… Tako da se snalazimo kako zmnamo i umijemo da bi platili kiriju, struju i ostale komunalije”.

”Bez obzira na sve poteškoće sa kojima se susrećemo, mi ćemo i dalje nastaviti njegovati zaostavštinu naših predaka, insistirati na okupljanju i druženju naših ljudi koji hljeb zarađuju daleko od rodnog kraja, u okviru našeg kluba i nastojati uvjeriti ih koliko je to bitno za dušu čovjeka koji sve rjeđe posjećuje ognjište i kućni prag u otadžbini”, uglas kao da su se dogovarali  rekoše Zoran i Boro.

I nastaviše – ”Odluka da se život započne u nekoj drugoj državi, među nepoznatim ljudima, drugim jezikom, tradicijom i običajima nije ni malo laka. Iako se dosta ljudi sve češće odlučuje na tako nešto, to nije ni malo lak korak, jer se odlazi od porodice, prijatelja i dragih osoba”

Na kraju pozdravljajući se, ne izgovoriše, ali sam im sa usana pročitao: NE TREBA ŽIVJETI DA BI RADIO,  VEĆ RADITI DA BI ŽIVIOI!!!

Đuro KRČIĆ 

 

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here