KOTOR VAROŠ, 6. aprila – Nekada su ljudi sjedili u kafanama, na sijelima ili radeeći na njivama raspravljali o politici, fudbalu i životu, dok su sada ti razgovori preseljeni na društvene mreže. Razlika je samo u tome što su nekadašnji kafanski kritičari imali ime i lice, dok današnji „stručnjaci za sve“ često djeluju sa anonimnih lažnih profila, šireći frustracije po internetu.
Društvene mreže su postale arena gdje se vodi beskrajna borba između argumenata i besmisla, između konstruktivne kritike i čistog, ogoljenog “hejta”. Komentari su puni mržnje, cinizma i sarkazma, a ono što je najčudnije, među onima koji ih pišu često su i ljudi iz obrazovnog sektora, oni koji bi trebalo da budu nosioci znanja, razuma i tolerancije.
Pojava tzv. „komentatorskih hijena“ nije nova. Oni su stručnjaci za sve teme, od geopolitike do fudbalskih taktika, od ekonomije do filozofije, a najviše od svega za vrijeđanje i omalovažavanje. Ipak, njihova moć ne leži u znanju, već u sposobnosti da se sakriju iza pseudonima, ne snoseći nikakve posljedice za izrečene uvrede.
Pogledajte bilo koji članak na društvenim mrežama – ispod njega će se sigurno naći barem deset „stručnih analiza“ u kojima se ne komentariše tema teksta, već se napada autor, vrijeđa sagovornik ili se jednostavno širi mržnja bez ikakve logike.
Ako neko piše uvredljive komentare i širi mržnju, kakvu poruku šalje o sebi? Kako očekivati da mladi ljudi nauče šta je dijalog i kako se vodi zdrava debata, kada im upravo stariji demonstriraju suprotno? Vrijeme je da se zapitamo kuda nas vodi ovakav način komunikacije? Da li društvene mreže koristimo za razmjenu ideja i argumentovanu raspravu, ili su postale ventil za lične frustracije?
I na kraju, ne zaboravimo da iza svake rečenice na ekranu ili u nekom tekstu stoji čovjek od krvi i mesa. Možda će upravo naša riječ biti kap koja prelije čašu nečijeg lošeg dana. Možda ćemo umjesto ”hejta” nekome pružiti inspiraciju. A možda ćemo konačno shvatiti da svijet ne postaje bolje mjesto kada ga punimo mržnjom, već kada ga oplemenjujemo razumijevanjem.
ĐURO KRČIĆ
