MEDICINSKI RADNICI – HEROJI IZ SJENKE, HUMANISTI VELIKOG SRCA

3

KOTOR VAROŠ, 8. avgusta – Dobre osobe su poput svijeće, izgore da bi pružili svjetlost drugima. Dobre osobe se ponekad umore od svoje dobrote, jer dok su svima bile dobre, sebi su najčešće bile najgore. Ove rečenice možda i najbolje opisuje jedno od najtežih zanimanja, posebno u ova čudna i nepredvidiva vremena, zanimanje – medicinski radnik.


Posao medicinskog radnika je izuzetno težak u svakom vremenu i za njega treba puno odricanja, smirenosti, znanja i požrtvovanosti da bi se obavljao na pravi način i na zadovoljstvo onih zbog kojih oni i postoje, a to su njihovi pacijenti.

Svi mi smo se mnogo puta uvjerili u ono što oni rade i kako to rade. Oni su u prvim redovima i prva linija svakom bolesnom koji dolazi u domove zdravlja ili bilo koju drugu medicinsku ustanovu. Upravo taj koji dolazi tamo nikad ne dolazi iz hira, zbog nečeg dobrog i finog, već zbog toga što su mu zdravlje, a vrlo često i život ugrožen. I naravno, u takvim uslovima bolestan i zabrinut postavljajući sebi na stotine pitanja, ne razmišlja o drugoj strani, bude neraspoložen i vrlo čest neprijatan.

Oni se ne osvrću na težak rad, poneki prijeki pogled bolesnog čovjeka ili ružan komentar, već se svima obraćaju i svakom daju najbolje od sebe sa širokim osmijehom, kao da im je on jedini pacijent, iako su  tog dana pružili njegu i pomogli na stotine takvih i njima sličnih.

Mi koji živimo u ovoj našoj lokalnoj zajednici trebamo da se ponosimo sa svojim medicinskim osobljem koje nam je svakodnevno na usluzi. Oni su naši heroji, naše drage komšije, rodbina i prijatelji s jedne strane, a sa druge surovi profesionalci koji su u svakom trenutku i na svakom mjestu (ne samo u zdravstvenim ustanovama) spremni pomoći i dati sve od sebe da bi olakšali stanje svakoj bolesnoj osobi, koja im se obrati za pomoć.

Zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu – DA OZDRAVI. Tako i mi, kada smo zdravi, ne razmišljamo o tome i nismo svjesni njihove uloge u našim životima, a kada nam je potrebna njihova pomoć tek tada shvatamo koliko težak posao oni imaju i koliko je plemenito ono čime se bave. Ne vidimo i ne znamo kako se oni nose sa izgubljenim bitkama ugašenih života, pod naletom svakojakih bolesti koje su i danas u cijelom svijetu velika nepoznanica. Kako se, bez obzira na pritiske i teške okolnosti u kojima rade, uspiju nasmijati i našaliti sa svakim pacijentom kao da im je on jedini?

Kako to oni i pored težine posla kojim se bave uvijek ostaju ljudi? Ostaju zato što su veliki, što vole svoj poziv, što su u humanoj misiji odabranoj kao životno opredjeljenje, što se drže Hipokratove zakletve i što druge stavljaju ispred sebe.

Takvi su Tanja, Irena, Lilika, Stoja, Rada, Željka, Slobodan, Draže, Željo, Dragan, Cvijeta, Sanja, Nela i sve drugo medicinsko osoblje koje nam svakodnevno olakšava bolest i spašava naše živote.

Oni ne uzmiču ni pred kakvim problemom ni na jedan sekund, hvatajući se u koštac sa svim što nosi njihova profesija, ne tražeći i ne očekujući ništa zauzvrat, znajući da im je zahvalnost pacijenta najveća nagrada. Oni moraju sakrivati emocije i vlastite suze da bi neprestano “crtali” osmijehe na licima bolesnih ljudi. Oni svoj poziv obavljaju, žive i rade 24 sata dnevno, baš onako kako glase riječi poznate pjesne: “Koliko pružiš,  toliko vrijediš, i uvijek dobro moraš da znaš, da nije tvoje to što imaš, tvoje je ono što drugom daš”.

ĐURO KRČIĆ

 

 

 

 

 

PODELI

3 KOMENTARA

  1. Ima dobrih medicinskih radnika al kad neke od njih vidim na ovoj slici zaboli me želudac. U svakom žitu ima kukolja.

Comments are closed.