ĐURO KRČIĆ: NAŠA SELA VAPE ZA DJEVOJKAMA, TAMO IH ČEKA 200 NEŽENJA

4

KOTOR VAROŠ, 16. januara – Sva sela u našem kraju poznata su po neženjama. Prema nekim podacima, u samo nekoliko sela ovoga kraja ima ih oko dvije stotine, starosti od 30 do 55 godina. Ima još mnogo onih koji su stariji i koje više niko i ne broji. Teško im se oženiti, jer tamo i nema djevojaka, a i one koje tamo žive – selo ne interesuje i samo maštaju da đuvegiju (kako je nekad govorila moja baba Jovanka) nađu u gradu.


Čim im se ukaže prilika, sa sela bježe u grad, kao da ih neko tjera koncem i konopcem, a sve u potrazi za boljim životom i svjetlima velikoga grada. Nerijetke su situacije kada i momci kreću za njima kako bi se jedino tako oženili i zasnovali porodicu. Svadbe u našim selima su veoma rijetke i na prste jedne ruke se mogu nabrojati u zadnjih nekoliko godina.

Pitome i prekrasne doline rijeka Vrbanje, Kruševice, Duboke, Grabovačke rijeke i drugih, oduvijek su bile privlačne za ljudsku civilizaciju. Prema nekim podacima, ovdje su svoje tragove ostavili čak i Rimljani, ali ni to nije dovoljno da se danas nastavlja i razvija život na tim područjima. Većina sela, za razliku od nekih prošlih vremena kada nije bilo osnovnih uslova za život, ali su ipak vrvjela od dječije graje, danas imaju svu potrebnu infrastrukturu za kvalitetan, ugodan, lijep i zdrav život.

Goran, jedan od tih dobrih i kršnih momaka koji je duboko zagazio u petu deceniju, priča kako je teško naći djevojku koja bi prihvatila uslove života na selu i tu zasnovala porodicu. ”Tražio sam je prvo u svom selu, ali kada sam vidio da nema vajde, krenuo sam dalje, pa obišao mnoga sela, ne samo naše opštine, ali uzalud – i dalje živim sam! Na ove gradske djevojke i ne računam”,  reče, uzdahnu duboko i povuče dim cigarete dok mu pogled odluta negdje u daljinu.

Zaćuti na trenutak, pa nekako tužno i odsutno  procijedi: ”Teško je, brate moj, mnogo teško. Najteže su mi duge zimske noći i prva jutarnja kafa, koju sam moram da popijem. Vrlo često mi se desi da ja pijem nju, a ona mene”.

”Nije bilo igranke, proslave, zbora, niti veselja na koje nisam otišao. Raspitivao se kod komšija, prijatelja, rođaka, pokušavao na razne načine i opet ništa. Više nisam pametan šta da radim i pomalo gubim volju, snagu i nadu da ću napokon pronaći srodnu dušu. Sve je u redu dok u razgovoru ne spomenem da živim na selu i da tu želim ostati. Onda obično uslijedi rafal pitanja i konstatacija na koja više niti mogu, niti želim odgovarati. Najčešće se kiselo nasmijem i odem ne pokušavajući nešto što i sam vidim da je nemoguće. I tako godinama”, veli on.

Siguran sam da je situacija vrlo slična kada su i drugi momci u pitanju. Kalup je isti, mnogi su mi to potvrdili. Roditelji, posebno majke, kao da ovim našim današnjim djevojkama od malena pričaju: ”Nemoj ćero u selo da se udaješ, ne dozvoli da te krava mlati repom i da nokte zaprljaš seoskom zemljom, nemoj da mirišeš na štalu, drži se grada i gradskih momaka”.

Ovako stidljivo opisuje današnje vrijeme Srećko, delija ispod Vlašića i dodaje da ga je samački život naučio svim seoskim poslovima.

”Znam da kosim, da vozim traktor, da muzem krave, šišam ovce, znam da kuvam, mijesim  pogaču, pravim i sir i kajmak. Cicvaru niko bolje ne pravi od mene. Domaćin i momak koga bi, čini se, svaka majka za zeta, a djevojka za muža poželjela, ali bez obzira na sve – djevojke ga zaobilaze u širokom luku. Ovakvih primjera ima puno i mogli bi se nabrajati unedogled. Možda će se nekad situacija promijeniti. U to malo ko vjeruje, ali nada posljednja umire.

Ako je za utjehu, reći ću nešto što sam davno čuo od starih ljudi. Oženiti se, znači svoja prava prepoloviti, a dužnosti udvostručiti. Oni su često znali da kažu da je srećno oženjen samo onaj koji razumije svaku riječ koju njegova žena nije izgovorila. A i ne kaže se uzalud za oženjenog čovjeka “stao na ludi kamen”.

ĐURO KRČIĆ 

 

 

PODELI

4 KOMENTARA

  1. Sponzoruše gledaju samo novčanin, kakvo selo kakvi bakraci. A i ove pjandure sto su ostale na selu samo gledaju gdje ce se rakije dosukati, ne treba njima ni zena ni djeca.

Comments are closed.