KOTOR VAROŠ, 1. maja – Još od davne 1889. godine, Prvi maj se širom svijeta slavi kao praznik rada, dan kada se odaje počast radnicima i borbi za njihova prava, bolje uslove života i rada. U bivšoj Jugoslaviji, ovaj praznik nije bio običan praznik, već prava svetkovina naroda, prilika da se rad, prijateljstvo i priroda spoje u nezaboravne i posebne trenutke.
Nekada, u ono vrijeme kada su se kupovali opanci, čekao red za fiću i kada su prodavnice ili kafići nosili imena poput “Zora”, “Mladost” ili “Sloboda”, Prvi maj se dočekivao s posebnim uzbuđenjem. Dani ranije, u školama i fabrikama su se pripremali transparenti sa veselim porukama: “Živio praznika rada!”, “Rad je stvorio čovjeka!”. Djeca su crtala crvene karanfile, a odrasli su planirali gdje će za Prvi maj, na izletište, u šumu, na obalu rijeke…
Jutro Prvog maja počinjalo je pjesmom. U rano jutro se čula muzika i pjesma na ulicama, dok su se ljudi, veselo nenaspavani, pakovali u “stojadine” i “tristaće” natovarene dekama, roštiljima, harmonikama i naravno, nezaobilaznim pršutom, mladim lukom i domaćim hljebom.
Miris pečenja miješao se sa smijehom, pjesmom i žamorom djece koja su igrala “između dvije vatre” i “lastiša”. Stariji su igrali šah na improvizovanim stolovima, a mladi se zaljubljivali ispod procvjetalih trešanja. Sve je imalo neku jednostavnu, čistu radost, radovali smo se što smo zajedno, što radimo, što sanjamo bolje sutra.
A danas? Danas je Prvi maj tiši. Umjesto da pjevamo i družimo se ispod vedrog neba, mnogi praznik provode uz serije i društvene mreže. Radost se nekako zatvorila u male ekrane i uske prostore. Jer, Prvi maj nikada nije bio samo datum u kalendaru, to je bio trenutak kad su se ljudi, makar na jedan dan, osjećali važnima, ponosnima i beskrajno živima.
Zato, kad sljedeći put osjetiš miris dima u vazduhu ili začuješ neku staru pjesmu što miriše na mladost i karanfile, zastani. Zatvori oči. Možda ćeš čuti kako daleko, iza brda ili sa nekog proplanka, još uvijek neko pjeva: “Nek’ nam živi, živi rad!”
ĐURO KRČIĆ
