KOTOR VAROŠ, 24. decembra – Djetinjstvo u 90-im godinama prošlog vijeka, iako skromno, bilo je ispunjeno nekom posebnom ljepotom i ponosom. Zime su tada bile prave, sa snijegom koji je znao prekriti sve, zatrpati staze i puteve, ali nikada nije zaustavio naše namjere. Pješačili smo svaki dan sedam kilometara do škole, po kiši, vjetru i snijegu. Nikada nismo zakasnili. Snijeg dubok i preko metra bio je za nas samo dio svakodnevice, ne prepreka, već izazov kojeg smo savladavali sa osmijehom i radošću.
Danas, dok gledam kako 20-tak centimetara snijega paralizuje sve, ne mogu da se ne zapitam – gdje je nestala ta izdržljivost? Ljudi pričaju o snijegu kao o vremenskoj nepogodi. Škole se zatvaraju jer je “rizično” djeci da dođu do učionica, a kretanje se smatra “nemogućim”. Vijesti se nadmeću u alarmiranju, dok društvene mreže vrve od slika zatrpanih ulica i komentara o “neizdrživim” uslovima.
Sjećam se kako smo mi, u onim teškim vremenima, gazili prtine, pravili staze kroz nepregledne nanose snijega. Nikada se nismo žalili, jer smo znali da je to samo dio života. Nije bilo luksuza ni razmaženosti, bilo je rada, zajedništva i srećnih osmijeha. Svaki dolazak u školu bio je mala pobjeda, a svaka povratak priča za sebe.
Za razliku od tada, današnja omladina odustaje na prvoj prepreci. Na svakih deset centimetara snijega čuju se prigovori, kukanje kako je „nemoguće“ kretati se, kako je sve postalo nepremostivo. Težinu izazova danas mjeri udobnost, a ne volja. Zaboravilo se na ljepotu prirode, na osjećaj zadovoljstva kada savladaš prepreku i stigneš do cilja.
Snijeg je nekada bio radost, prilika za igru, razlog za druženje. Danas je to povod za paniku i izgovor za odustajanje. I nije problem u snijegu, problem je u nama, u našoj percepciji, u našoj razmaženosti.
Pouka koju nosi moja generacija iz našeg djetinjstva je jasna: svaki izazov, bio on metar snijega ili neka druga prepreka, prilika je da izgradimo sebe, da ojačamo još više. Vrijeme nas uči da su najljepše pobjede one koje izborimo sami, kroz trud, upornost i vjeru u vlastite mogućnosti.
Zato, dok slušam ljude kako se žale na snijeg i “teške” uslove, sjetim se tih zimskih dana, mojih drugova i mene, kako koračamo krivudavim putem dolinom Grabovačke rijeke. Nismo bili privilegovani, ali smo bili bogati. Bogati snagom i jednostavnom radošću života.
Snijeg nije bauk, i uvijek će padati. Na nama je da odlučimo hoćemo li ga vidjeti kao prepreku ili priliku. Koračajmo dalje, kroz životne prtine, hrabro kao nekada. I ne plašimo se ničega.
ĐURO KRČIĆ
Zaboravo si brizele od Bagrema pa do Vrbanje.Radovali se
Svaka čast, ovo me vraća u mladost
Upravo tako gospodine Krcicu! Nekada je svijet bio mnogo bolji kao i narod!
Odgovor za Doby: Ranije je takodje nestajalo struje i to po nekoliko dana… bilo starije populacije i opet se narod nije toliko zalio!
i u to vrijeme je cim zapada prolazio grn glavnom cestom, jeste da je zasipao trotoare a svi su pjeske isli na posao i djeca u skolu,nikad nije bilo zastoja a struje kad nestane brzo su popravljali iz Elektricnog i udri na skijanje po brdima i Rujici prema bolnici….obala u Blatnjaku puna djece, sanke,slicure,nozevi…..vrvilo,po citav dan,,,,napravi se glajz sa plasticnim cizmama,mogu i gumene. hendek za sanke…..a kod kuce kad dodjes ili vruca pita ili vruc grah na sporetu,vruca pogaca ili somun i kusaj,,bila milina, uz lampu,miris gaza, voda sa TASA ispod kuce DJIKICA, doneses kantom..pricali su stari ljudi da se tu ukazivao DOBRI.mali zeleni covjeculjak koji je uzimao avdest a izvor vode TAS ispod Starog Harema, istice u Ramin potok pa kad u aksam tocis vodu s tocka, sve ti se zuri da Dobri ne naidje….gore kandilji na munari,strmija je obala…..i to su bili najbolji dani zimskog djetinjstva….sve cakli okolo a voda iz kante pljuha, do kuce,pola se izlije.
Za nas je zima bila izazov i borba sa prirodom.Djeca su sama putovala po nekoliko km do škole i nazad.Bili smo domišljati i snalažljivi u
prirodi.Borili se i živjeli sa prirodom i opstajali.Priroda i mi.Sada na obližnjim padinama ne možeš vidjeti djecu na snijegu.Ds sami naprave stazu,improvizovanu skakaonicu.Bilo je zima kada Vrbanja zamrzne od obale do obale,klizanje.Neki novi klinci bez mobilnih telefona i pomoći drugih ne bi mogli opstati.Čuj molim te biti bez mobilnog i društvenih mreža.To je za njih nezamislivo.A o kodeksu,e to je posebna i široka tema.Svjedoci smo da bi pojedini roditelji svoju djecu automobilima i u objekat škole uvozili da mogu
U to vrijeme nisu ljudi putovali svakodnevno na posao.Nije bilo auta.U svakom gradu bilo firmi i posla a ne ko danas.Sta covjek raditi kad napada snijeg a mora na poso 50-60 kilometara.Svi se zale na sluzbe ciscenja a ne postavljaju sami sebi pitanje da li je moguce ocistiti ako snijeg nenormalno pada.Sta da rade sa snijegom koji zgrnu jer on ostaje i pravi snjezni zid.Nemoze se porediti Titin sistem i danasnji.Nekad su se djeca sankala po cestama a danas bi dijete poginulo kolko auta ima.Danas nam je zivot 300 na sat i svi imamo previse potreba tako da nam snijeg uopste netreba
Ovo je sve istina od rijeci do rijeci.
I ranije smo imali stariju populaciju,pa se nisu zalili nista.
Ovo je sve istina od rijeci do rijeci.
I ranije smo imali stariju populaciju,pa se nisu zalili nista.
Kako je ovo lijepo napisani
Sve ste lijepo napisali gospodine Krčiću,sve to stoji al ste zaboravili napisati da ceste nisu očišćene i da nema struje,imate stariju populaciju ljudi koji nemogu doći do liječnika ni oni do njih,imate stotinu drugih problema .Vidim cda na ovaj snijeg službe uopće nisu bile spremne pa me eto zanima kako to?
Comments are closed.