KOTOR VAROŠ, 21. novembra – Djetinjstvo u 90-im godinama prošlog vijeka, iako skromno, bilo je ispunjeno nekom posebnom ljepotom i ponosom. Zime su tada bile prave, sa snijegom koji je znao prekriti sve, zatrpati staze i puteve, ali nikada nije zaustavio naše namjere. Pješačili smo svaki dan sedam kilometara do škole, po kiši, vjetru i snijegu. Nikada nismo zakasnili. Snijeg dubok i preko metra bio je za nas samo dio svakodnevice, ne prepreka, već izazov kojeg smo savladavali sa osmijehom i radošću.
Danas, dok gledam kako 20-tak centimetara snijega paralizuje sve, ne mogu da se ne zapitam – gdje je nestala ta izdržljivost? Ljudi pričaju o snijegu kao o vremenskoj nepogodi. Škole se zatvaraju jer je “rizično” djeci da dođu do učionica, a kretanje se smatra “nemogućim”. Vijesti se nadmeću u alarmiranju, dok društvene mreže vrve od slika zatrpanih ulica i komentara o “neizdrživim” uslovima.
Sjećam se kako smo mi, u onim teškim vremenima, gazili prtine, pravili staze kroz nepregledne nanose snijega. Nikada se nismo žalili, jer smo znali da je to samo dio života. Nije bilo luksuza ni razmaženosti, bilo je rada, zajedništva i srećnih osmijeha. Svaki dolazak u školu bio je mala pobjeda, a svaka povratak priča za sebe.
Za razliku od tada, današnja omladina odustaje na prvoj prepreci. Na svakih deset centimetara snijega čuju se prigovori, kukanje kako je „nemoguće“ kretati se, kako je sve postalo nepremostivo. Težinu izazova danas mjeri udobnost, a ne volja. Zaboravilo se na ljepotu prirode, na osjećaj zadovoljstva kada savladaš prepreku i stigneš do cilja.
Snijeg je nekada bio radost, prilika za igru, razlog za druženje. Danas je to povod za paniku i izgovor za odustajanje. I nije problem u snijegu, problem je u nama, u našoj percepciji, u našoj razmaženosti.
Pouka koju nosi moja generacija iz našeg djetinjstva je jasna: svaki izazov, bio on metar snijega ili neka druga prepreka, prilika je da izgradimo sebe, da ojačamo još više. Vrijeme nas uči da su najljepše pobjede one koje izborimo sami, kroz trud, upornost i vjeru u vlastite mogućnosti.
Zato, dok slušam ljude kako se žale na snijeg i “teške” uslove, sjetim se tih zimskih dana, mojih drugova i mene, kako koračamo krivudavim putem dolinom Grabovačke rijeke. Nismo bili privilegovani, ali smo bili bogati. Bogati snagom i jednostavnom radošću života.
Snijeg nije bauk, i uvijek će padati. Na nama je da odlučimo hoćemo li ga vidjeti kao prepreku ili priliku. Koračajmo dalje, kroz životne prtine, hrabro kao nekada. I ne plašimo se ničega.
ĐURO KRČIĆ
Ovu priču ko da sam ja pisala, podsjeća me na moje djetinjstvo. Bravo.
Comments are closed.