KOTOR VAROŠ, 26. marta – Skoro u isto vrijeme tog martovskog dana gradom se pročula tužna vijest. Odjednom je sve stalo, svi su se samo došaptavali i gunđali sebi u bradu: Zašto, što baš njima, kako, da li je moralo? Zauvijek nas napustiše dva velika čovjeka, legende, humanisti. Plemenitost, dobrota i dobročinstvo su njihova druga imena. Ona prva i zvanična su: PERO KNEŽEVIĆ i STAMENKO ANTONIĆ – DEBA.
Pero je bio radnik našeg komunalnog preduzeća, čovjek velikog srca, dobro duše i divne naravi. Privatno se bavio mnogim poslovima, najčešće onim najtežim i onim što drugi nisu ni htjeli, a ni mogli. Vrijedan kao pčela, dobar kao hljeb, radan i uvijek spreman svakom u bilo kojoj nevolji izaći u susret i pomoći u svako doba dana i noći.
Materijalno ga nikad nije interesovalo. A i kad je nešto od svoga teškog rada nekad i naplatio to je bio mizeran novac, za koji se mnogi ne bi ni sageli da ga sa zemlje uzmu.
Bio je vedrog duha i neizmjerne energije, uvijek je prvi pozdravljao i interesovao se za zdravlje onog kog pozdravlja i zdravlje porodice. Nikada nije kukao, čak i poslije najtežih poslova koje je obavljao. Na svako pitanje kako si, baš uvijek je odgovarao: dobro.
Bio je preskroman, precizan i požrtvovan, sa njim se o svemu bilo lako dogovoriti. Svaki susret s njim je bio poseban događaj, jer pozitivna energija koja je iz njega isijavala uvijek je popravljala na bolje ljude koji su bili u njegovoj blizini, koji su radili s njim i koji su se s njim družili.
Sama činjenica da je bio dobrovoljni davalac krvi i da je tu plemenitu tečnost dao čak 70 puta, i da ništa više za života nije uradio, stavlja ga u red besmrtnih, u red onih rijetkih i posebnih koji su spasili mnoge živote.
Iza sebe je ostavio dvoje djece, dvoje mladih i čestitih ljudi koji će, siguran sam, nastaviti plemenitu misiju i sa njegovim nebrojenim ljudskim djelima. Bio je pravi drug, prijatelj, komšija, radnik, kojeg bi poželio svaki poslodavac, LJUDINA u svakom smislu riječi.
Stamenko Antonić je njegovo ime bilo, ali svi smo ga od milošte zvali Deba i svi smo ga znali po tom nadimku. Čovjek sporta, rukometa, osoba koja je dala nemjerljiv doprinos ovoj sportskoj disciplini u Kotor Varošu.
Tih po prirodi, miran, povučen i nenametljiv, vrijedan i do iznemoglosti posvećen rukometnoj lopti i klincima koje je trenirao od prvih rukometnih koraka, pa do velikih igrača koji su igrali i u najjačim evropskim ligama.
Nije imao sreće da ima svoju djecu, ali njegova djeca su svi oni dječaci i djevojčice koji su dolazili na rukometni teren i učili se životu i sportu pod njegovom dirigentskom palicom.
I oni, i svi mi ćemo se vječno sjećati Debinih sportskih uspjeha i djela koja će ostati vječno zapisana u analima naše opštine. Svi zajedno, mi koji smo ga poznavali, uvijek ćemo ga se rado sjećati i vječno pamtiti.
Ovaj grad i ljudi u njemu nikada ne smiju zaboraviti njihova velika djela i ono čime su nas zadužili. To je najmanje što im možemo vratiti!
ĐURO KRČIĆ
