Đuro Krčić: Svega nam ponestaje, ni stida više nemamo

3

KOTOR VAROŠ, 5. maja – Stid ili posramljenost je jedna od najvažnijih ljudskih emocija i još jedna vrijednost koju sve manje srećemo u savremenom društvu.


Sačuvati obraz je nekada (ne tako davno) bila najvažnija stvar kod čovjeka, nešto što se najviše cijenilo i za šta se i glava gubila, a sad vrlo teško da se i zacrveni.

”Prvi znak ljudske gluposti je potpuno odsustvo stida”, izgovori nekada davno austrijski ljekar i psiholog Sigmund Frojd, a ima i ona narodna poslovica koja  govori o tome da ko nema stida nema ni obraza. Da li je tako, da li svakodnevno kaljamo vlastiti obraz, a da to i ne primjećujemo, da li smo svakim danom sve dalji svojim bližnjim, imamo li sve manje drugara, zašto gledamo samo sebe, zašto ne primjećujemo one siromašne pored kojih prođemo, a da se ne zapitamo može li se njima pomoći i niz drugih pitanja na koja, čini mi se, nije teško dati odgovor. Zato i logična pitanja sa kojim se svakodnevno  susrećemo:  Kakvi smo mi to ljudi, u šta se pretvaramo, u kakvom vremenu živimo?

Jer kako objasniti situaciju da dok stojite u redu u nekom supermarketu, a pored vas i svih drugih koji čekaju da im ljubazna kasirka naplati, prolazi naočit gospodin kao i da ne postojite i bez ikakvog objašnjenja stane ispred svih, ili na plaži kada je najveća gužva, a neko poslednji dođe i najnormalnije skloni nečiji peškir da bi stavio svoj ili kad na radnom mjestu traži najbolje uslove samo za sebe i ne osvrnuvši se na drugih nekoliko stotina radnika koji imaju ista ili možda i manja prava od njega samog. Iznevjerimo najboljeg prijatelja pravdajući se da je i on nekada uradio isto. U školu, crkvu ili biblioteku idemo obučeni kao u diskoteku.

I prije 40 ili 50 godina bilo je nečasnih ljudi, bez stida i karaktera, ali u mnogo manjem broju nego danas. Reakcija tadašnjeg svijeta na ove pojave je bilo mnogo drugačija u odnosu na današnja vremena. Tada se očekivalo od poznatih ličnosti, od političara, sportista, uostalom od svakog čovjeka časno ponašanje, a ako se i pogriješi da prizna grešku, da se iskreno pokaje  i iz toga izvuče pouku.

Danas smo pristojnost zamijenili vulgarnošću, nezivajući to slobodom i novim vremenom. Sve je postalo normalno, šta god da uradimo sve je dozvoljeno, tabua više nema i jasne granice između ispravnog i pogrešnog.

Svakodnevno u kafićima i restoranima, na ulici, na portalima ili televiziji srećemo „gospodu“ koja postaje uzor mladima i koja nam kreira društveni život. Bez obzira da li je to političar kome je sudski dokazana milionska pronevjera drušvenog novca. U neka ranija vremena i on i njegova pordica bi se od stida zatvorili u kuću iz koje ne bi danima izlazili, a danas  takve  zovu i da gostuju na televiziji gdje se prema njima ophode kao prema najvećoj gospodi.

Ako bar malo želimo da baštinimo istinske vrijednosti, postojanje stida je prijeko potrebno svakom i društvu i pojedincu u njemu. Ako je za utjehu, ne dešava se to samo nama, već je globalno preokrenut sistem vrijednosti. Danas se ljudi stide što ne nose najskuplju obuću i odjeću, što voze prosječan, a ne najskuplji  automobil, što ne izgledaju kao manekeni (manekenke) iz modnih časopisa, a nikako kada urade nešto loše, nešto nedostojno čovjeka.

Stid kada ode ne zna da se vrati, a od kada je moral pao na najniži nivo mnogi ljudi ne znaju da se stide. Svi smo nekada uradili nešto na šta nismo ponosni i možda ćemo opet, ali ljudi smo, trebamo priznati grešku i učiti, iskreno se pokajati i truditi da nam se što rjeđe dešava.

Jovan Dučić je jednom primijetio da ima ljudi koji sve smiju, ali ne zato što se ničega ne boje, već zato što se ničega ne stide.

ĐURO KRČIĆ

 

 

PODELI

3 KOMENTARA

  1. Čast je nešto sa čim se svaki čovjek rađa.To ne može niko da ti da,ali može da se izgubi.

  2. Dobar tekst, u kome sam se i sam pronašao. A mislim i mnogi drugi.
    Veliki pozdrav za mog komšu Đuru!

Comments are closed.