ĐURO KRČIĆ: TEŠKO SE ŽIVJELO, MNOGO SE RADILO, ALI SE UVIJEK VESELO BILO

1

KOTOR VAROŠ, 13. jula – Velika većina ljudi sa ovih prostora, naravno onih malo starijih, koji pamte neka ne tako davna prošla vremena, smatra da se nekada, prije trideset ili četrdeset godina, ako ne bolje, onda sigurno srećnije i veselije živjelo.


Slušajući priče i prisjećajući se tih vremena kada se znanje i imanje prenosilo s koljena na koljeno, kada nije toliko bilo bitno bogatstvo i školovanje, i sam imam osjećaj da su to bila puno sretnija, opuštenija, veselija i bezbrižnija vremena.

Tada se bilo zadovoljno sa onim što se imalo i nije se patilo za onim čega nismo imali. Za one starije to je bio način života, a nama, malo mlađima, je ostao tek po neki običaj kao lijepa uspomena.

U to vrijeme sasvim normalno je bilo da komšije i rodbina pomažu jedni drugima u svakodnevnim poslovima. Kao težaci ispomagali su se u okopavanju kukuruza, povrtlarskih biljaka, košenju trave i kupljenju sijena, žetvi i vršidbi žita, branju i perušanju kukuruza… Platno za odjeću se pravilo od konoplje, koja se prvo sijala, zatim žela, sušila, poslije nekog vremena potapala u vodu, onda vadila i ponovo sušila na suncu, a nakon toga tkalo se platno na posebnoj drvenoj napravi koja se zvala natra.

Sve se radilo ručno. Trava se kosila kosom, sijeno se kupilo vilama i grabljama, žito se želo srpom, okopovalo se motikom, a vršidba i oranje se obavljalo konjima, ponekad i volovima.

Spavalo se na dušecima od slame (slamaricama), a oni koji nisu imali slame spavali su na lišću i borovim granama.

U prodavnicama  nije bilo Bog zna šta, ali uglavnom se prodavala so, šećer, gumena obuća, petrolej i nekoliko vrsta žita. Sve ostalo se spravljalo u vlastitom domaćinstvu: mast, meso, brašno, mlijeko i mliječni proizvodi poput sira i kajmaka.

Stoka se napasala isključivo na zajedničkoj seoskoj zemlji i po šumi, jer su se njive čuvale za sijanje i košenje.

Čajevi protiv prehlade pripremali su se od zove i lipe, u maju mjesecu i od cvjetova kamilice.

Odjeće nije bilo puno, uglavnom su bila dva para, radna i paradna (stojeća). Radna odjeća se nosila svakodnevno, a stojeća samo u izuzetnim prilikama, kada bi bile neke gozbe i „sobeti”, odnosno kada su neke svečanosti, zborovi ili proslave. Prala se ručno na obližnjem potoku.

Nije bilo televizije, štampe, interneta, mobilnih, kao ni fiksnih telefona. Djeca su učila i spremala zadaću naveče kada bi se završili svi dnevni poslovi uz svjetlost petrolejske lampe. Po danu, kada se nije radilo igrala su se u dvorištu i na poljanama, uglavnom nekih igrica koje su sami smišljali.

U zimsko vrijeme bila su sijela, ljudi su se okupljali po kućama, uvijek kod nekog drugog domaćina, gdje se prelo pletivo, plele čarape, češljala vuna.

Alat i posude su se pravili ručno i sve to uz pjesmu, igru i vedro raspoloženje. Kud god da se išlo, bilo da je na njivu ili sa njive, na zbor ili proslavu, uvijek se čulo horsko pjevanje grlatih seljana.

Bila su to teška vremena, ali vremena u kojima su se ljudi puno više družili, poštovali, pomagali i međusobno uvažavali. Pazili su se i išli jedni drugima na veselja, slave… Držalo se do obraza i časti.

Buduće generacije moraju čuvati običaje i ono najvrijednije iz prošlosti. Jedino tako ćemo sačuvati ono što je ove prostore krasilo u nekim, ne tako davnim prošlim vremenima.

ĐURO KRČIĆ

 

PODELI

1 KOMENTAR

Comments are closed.