KOTOR VAROŠ, 7. januara – U mislima ona slika stara… Čim se pomene sedmi januar, sjećanja sama krenu niz sokak djetinjstva. Tamo gdje je Božić imao miris dima iz odžaka, škripu snijega pod nogama, zvuk crkvenog zvona i toplinu kakvu danas rijetko gdje nađeš.
Još s prvim pijetlovima, prije nego što se dan razdani, budio nas je glas djed Mikaila. Nije morao ništa reći naglas, dovoljan je bio šum njegovih koraka i škripa vrata. Oblačio je stojeće odijelo (kaput i hlače za posebne prilike) polako, kao da se i vrijeme tog jutra poklanja prazniku.
”Hajde, čeda moja, ustajte na uranak”, govorio je tiho, a u tim riječima bilo je više poštovanja nego zapovijedanja. Kretalo se prema seoskoj crkvi dok se nebo tek rumenilo i zora tek nazirala, a selo još spavalo.
Snijeg i hladnoća su se osjećala pod nogama, dah se vidio u zraku, a zvona su se čula jače nego ikad, kao da bude i ljude i vjeru u njima. Svi su oblačili novo ili makar najčistije što su imali, a usput se pozdravljalo tradicionalnim pozdravom: „Mir Božiji – Hristos se rodi“, i odgovaralo: ”Vaistinu, Hristos se rodi”.
Dok smo mi bili na uranku, kod kuće je ostajala uglavnom ženska čeljad. U kuhinji, uz šporet ”Smederevac”, pažljivo se mijesila česnica. Nije tu bilo recepta na papiru, sve je bilo u rukama iskusne stopanice. Brašno, voda, malo soli, krst na tijestu i molitva koju je samo ona znala. U česnicu je stavljala novčić, ponekad i zlatnik, a onda je pokrivala krpom, kao da pokriva nešto sveto. Kuća je mirisala na hljeb, drva, božićnu pečenicu, tamjan i upaljenu svijeću.
Kad bismo se vratili iz crkve, sunce bi već obasjalo selo, a dimnjaci bi pušili kao da se raduju danu. Djed Mikailo bi prvi ušao u kuću, čestitao Božić, a i mi za njim, s onim posebnim ushićenjem koji samo taj dan donosi. Slama je bila pod stolom, badnjak unesen, a baka Mara nas je čekala s osmijehom i dobrodošlicom koji se ne zaboravljaju.
Za stolom se česnica lomila s poštovanjem. Svi su ćutali dok se dijelila, a onda bi nastao glasan žamor i ushićenost kad bi se otkrilo kod koga je novčić. Djed bi govorio da sreća nije u parama, nego u slozi. Kasnije su dolazili položajnici, djeca iz sela, komšije i rodbina. Svuda isti pozdrav, ista radost. Nije se pitalo ko ima više, ko manje, toga dana svi su morali imati i svi su bili jednaki. Božić je bio dan kada se nije radilo, nije se svađalo, sve se opraštalo, dijelilo se onima koji nisu imali i zaboravljala se ružna riječ.
Danas, kad se sjetim djeda Mikaila, uranka i česnice, shvatim da to nije bila samo tradicija. To je bio način života. I koliko god se svijet mijenjao, uvijek ostaje u mislima ona slika stara, selo moje sedmog januara i Božić kakav se pamti cijelog života.
ĐURO KRČIĆ
