KOTOR VAROŠ, 22. avgusta – Marko je rođen u Austriji, u zemlji gdje su vozovi tačni, ulice čiste, a zgrade savršeno simetrične. Odrastao je uz disciplinu, švajcarske satove i tišinu stanova bez galame. Učio je strane jezike prije nego što je naučio pravilno izgovoriti svoje ime na jeziku svojih predaka.
Ali dok su mu dani djetinjstva prolazili pod alpskim nebom, srce mu je kucalo u drugom ritmu, u ritmu Grabovice, Kotor Varoša i Vrbanje. Ljeti je trčao livadama što su mirisale na djetelinu, prskao se hladnom vodom Grabovačke rijeke, a zimi upijao mudrost starijih, slušajući škripu snijega pod nogama i pucketanje peći na drva.
Uspio je. Postao je stručnjak za vještačku inteligenciju. Radi u Tirolu, vodi velike projekte, stanuje u modernom naselju gdje je svaka zgrada ima svoju tišinu i svoj kod ili otisak prsta za ulaz. Vozi automobil koji se sam parkira, kupuje kafu iz aparata koji prepoznaje lice. Ljudi mu zavide.
A on, on je često gledao kroz prozor, iznad besprijekornih krovova, i mislio na Vrbanju i Grabovačku rijeku. Na onu vodu koja samo žubori i ne pita ko si, već te jednostavno primi pod svoje i opere ti i lice i dušu.
Jednog januarskog jutra, dok su pahulje tiho prekrivale Tirol i snježnu stazu na kojoj je kao učitelj skijanja obučavao djecu prvim skijaškim koracima, desilo se nešto što će mu promijeniti život.
Njen auto bio je zatrpan snijegom na parkingu ispred poznatog hotela. Promrzlih ruku, s metlicom koja više smeta nego pomaže, borila se s vjetrom i snijegom. Plava kosa virila joj je ispod kape, raščupana i prkosna. Marko ju je prvi put tada vidio.
Bez riječi je uzeo metlu iz svog auta i počeo čistiti drugu stranu auta. Nisu mnogo pričali. Neki ljudi ne trebaju pričati, prepoznaju se u tišini, a i pogledi su sve rekli.
Lidija je medicinski radnik. Rođena u Srbiji, došla je prije nekoliko godina u malo tirolsko mjesto podno Alpa, u potrazi za boljim životom, za srećom. Nosila je toplinu juga, smirenost dame koja zna kako da ti spusti temperaturu, ali i da ti izliječi dušu. U vremenu u kojem su svi žurili, ona je bila neko ko nije žurio nigdje, ali je uvijek na vrijeme stizala. Ne voli skupu i markiranu odjeću. Ne govori puno, ali zna da sasluša. I ne traži ništa, ali sve ima.
Marko je tada shvatio da sav njegov svijet, diplome, auta, tehnologija, vrijedi manje od jednog njenog pogleda. Jer šta vrijedi karijera, ako te uveče ne čeka neko ko te ne pita gdje si bio, nego te dočeka s osmijehom i pita: Jesi li se umorio, da nisi gladan? Ona mu je postala zavičaj u tuđini. Jer sve ono što je u zavičaju osjećao, toplinu, pripadnost, blizinu, sada je tu, kraj njega. Naučila ga je da nije bogat ko puno ima, već onaj kome malo treba.
Zato Marko uvijek, u šali ali i s punom ozbiljnošću, zna reći da više vrijedi plava kosa njena nego pola Beča i Minhena. Jer na kraju, kada se sumira život, ostaje samo ono što si nekome bio i ono što je neko bio tebi. A ona, ona je bila sve. I još malo više.
ĐURO KRČIĆ
Marko je pravi momak!
Comments are closed.