ĐURO KRČIĆ: ZAŠTO SU ”ORLOVI” PRERANO ODLETJELI?

1

KOTOR VAROŠ, 4. decembra – Ovo nije priča o romanu i istoimenom filmu „Orlovi rano lete“ Branka Ćopića, koji govori o Drugom svjetskom ratu i djelovanju partizanskih odreda u tim prvim ratnim danima. Knjiga govori o bezbrižnom djetinjstvu grupe seoskih dječaka, čije igre nasilno prestaju dolaskom rata. Ovo je priča o fudbalerima Srbije, koji i pored naših velikih očekivanja i njihovih velikih razmetanja izjavama o nepobjedivosti, zalaganju, patriotskim osjećanjima, na kraju ništa ne pokazaše, razočaraše naciju i sve one koji su za njih navijali.


U samom romanu „orlovi“ prerano moraju da odrastu, i nose se sa problemima starijih, kao što je odbrana njihovog sela i odlazak u vojsku. Idilu njihovog logora, gdje su svakog dana bježali po završetku škole, narušavaju bombe i neprijateljska vojska. Roman iznosi sudbine i mnogo odraslih likova, koji rat proživljavaju možda i teže nego djeca, koja nisu previše ni svjesna što se oko njih dešava. Prije svega, ova priča je poruka o zajedništvu, hrabrosti i rodoljublju, koji se pojavljuju u srcima ljudi bez obzira na godine.

Upravo nešto slično, a potpuno različito se dešavalo ovih dana u Kataru, na Svjetskom fudbalskom prvenstvu, gdje su sve nas navijače, fudbaleri Srbije po ko zna koji put ponovo razočarali. Svi smo očekivali i nadali se da “Orlovi” najmanje, mogu da prođu grupnu fazu i umiješaju se u borbu za više plasmane. Ali, reprezentacija Srbije je ozbiljno razočarala u tri odigrane utakmice grupe G, koju je završila kao poslednja uz samo jednim osvojenim bodom.

Orlovi su doletjeli u Beograd. Doletjeli mnogo ranije nego što je bilo ko očekivao. Ostalo je razočarenje i nada u neka bolja vremena kada je fudbalska reprezentacija u pitanju.

Za početak, poraz od Barzila mogao je da bude i ubedljiviji, Kamerun je vraćen u život greškama “orlova”, a Švajcarska je već od prvog minuta mogla da ima prednost da nije bilo sjajnog golmana Vanje Milinković-Savića. Golman Srbije je pojedinac koji se istakao od ostatka ekipe (bez obzira na broj primljenih golova), ali ni činjenica da je u grupnoj fazi imao 16 odbrana i da je više od njega imao samo golman jedne reprezentacije, nije pomogla Srbiji.

Odbrana je bila najlošiji dio ekipe i najlošije je funkcionisala na sve tri utakmice koje su odigrali. Po ocjenama mnogih fudbalskih stručnjaka, Nemanja Gudelj, sa još nekoliko igrača, je bio daleko najlošija karika Srbije. Za tri utakmice nije imao ni tri tačna dodavanja.

Ako ostavimo po strani povrijeđene, Aleksandra Mitrovića, Filipa Kostića, Dušana Vlahovića, a kasnije Strahinju Pavlovića i Miloša Veljkovića, jasno je da za razliku od dječaka iz gore pomenutog romana, „orlove“ nije krasila ni hrabrost, ni zajedništvo, ni rodoljublje, a nisu bili spremni ni za takmičenje u visokom ritmu, pogotovo grupnoj fazi.

Fizički istrošeni, mentalno nejaki, psihološki nespremni, ostali su daleko od očekivanog nivoa. Nije ni selektor Stojković oduševio retoričkim rezonima u izjavama o mundijalskim iskušenjima. Stekao se utisak da ni sam nije pripremljen za mundijalske izazove.

Dok su djeca iz Ćopićevog romana rano odletjeli u stvarnost i svijet odraslih, fudbaleri Srbije su nekom iznenađujuće, a nekom i ne, rano odletjeli sa svjetske fudbalske smotre na kojoj su i oni (fudbaleri) i mi (navijači) očekivali da će se puno bolje pokazati, osvjetlati obraz ljudi koje su predstavljali, nacije kojoj pripadaju i dresa za koji se gine u fudbalskoj areni.

Kako god bilo, mi ćemo i dalje navijati u svim budućim utakmicama, zdušno ih podržavati, bodriti i vjerovati da će se jednog dana sa velikih takmičenja vratiti sa najsjajnijim odličjima poput vaterpolista, košarkaša, tenisera, odbojkaša, rukometaša i drugih sportista koji su bezbroj puta do sada obradovali naciju i razgalili srca svih onih istinskih sportskih zaljubljenika.

ĐURO KRČIĆ

PODELI

1 KOMENTAR

  1. Mene nisu nimalo razočarali pošto nisam ni oćekivao ništa više od onoga šta su pokazali. Od 1962. pratim sva svjetska prvenstva, a to je 16 prvenstava. Od tih 16, 9 puta smo učestvovali i od tih 9 najveći uspjeh postigli smo 1962. osvajanjem četvrtog mjesta. Pored tog četvrtog mjesta još tri puta smo prošli grupnu fazu, a ostalo doživeli bruku i sramotu. Svaki puta kada su odlazili obećavali da će napraviti dobar rezultat, a svjedoci smo tok rezultata. Svako ko zna da je lopta okrugla nebi se trebao iznenaditi neuspjehu. Neće proći puno vremena kada će ponovo da nam bacaju prašinu u oči.

Comments are closed.