ĐURO KRČIĆ: ŽIVOT JE KAO PIJANI KONOBAR – UVIJEK POGREŠNO DONESE I DUPLO NAPLATI

1

KOTOR VAROŠ, 8. aprila – Život svakog čovjeka je bajka koju je napisala Božja ruka. (H.K.Andersen)

Da li je bajka, priča sa tužnim ili srećnim krajem, da li je pjesma ili nešto sasvim drugo nekada zavisi, ali vrlo često ne zavisi samo od nas.

Razgovarao sam nedavno sa skromnim i divnim momkom S.K. diplomiranim pravnikom, koji već dvije godine radi fizičke poslove u jednoj privatnoj firmi. Iako je bio student generacije sa prosjekom ocjena 9,91 nije ostao na matičnom fakultetu (ostao je student sa puno slabijim prosjekom, inače „tatin sin“). Konkurisao je na preko dvadeset mjesta gdje se tražila njegova stručna sprema i nigdje nije primljen. Raspitivao se i tražio na sve strane posao u struci, ali badava. Zaposlio se nekoliko mjeseci po završetku fakulteta u privatnom preduzeću na poslovima utovara i istovara robe, gdje radi i danas i još uvijek ne gubi nadu da će jednog dana u bliskoj budućnosti, napokon, raditi posao koji najbolje zna i za koji se školovao.

Kada sam ga upitao kako se nosi sa nepravdom, smirenim  glasom mi reče: ”Život me je naučio da se, kad padnem u vodu,  ljutim na sebe, a ne na potok”.

Iako ima i drugačijih priča, onih sa „srećnim krajem“, ipak je mnogo više baš ovakvih, gdje sudbina ljude odvede na neku drugu stranu, od one koja bi im trebala biti ,,prirodno stanište“.

Svi znamo da je u životu sve prolazno. Cijeli život nam prođe u nekom isčekivanju: čekamo da se rodimo, da odrastemo, da školu završimo, da se zaposlimo, da porodicu stvorimo. I šta nam na kraju ostane? Ostaju nam divne uspomene, na djetinjstvo, na školovanje, na prve drugare, učitelje, nastavnike, profesore, prve ljubavi i prva razočarenja.

U trenutku dolaska na ovaj svijet niko od nas ne može da bira oca, majku, braću ili sestre, porodicu ili zemlju u kojoj će se roditi. Međutim, kasnije tokom djetinjstva i tokom života biramo školu koju ćemo pohađati, samim tim bi trebalo i posao kojim ćemo se baviti, bračnog ili vanbračnog druga, prijatelje, kumove… Drugim riječima, ne možemo da utičemo sa koje će strane duvati vjetar, ali možemo da podesimo jedra.

I upravo ovo je ključna životna stvar, podesiti jedra, jer ako to na vrijeme ne urade, za većinu ljudi život  je kao ružno vrijeme – stanu i čekaju da prođe.

U ekonomiji, ne planirati znači planirati neuspjeh, dok je u životu savim drugačije, i uglavnom ne bude  kako smo se nadali, odnosno baš onako kako je to nekada govorio naš nobelovac Ivo Andrić: „Ja nikad više ne planiram, ja samo živim ovaj život, ponekad kako želim, ponekad kako moram“.

Ipak, kako god bilo najbitnije je na vrijeme shvatiti da bi nam život bio što manje stresan, da život nije trka, već putovanje na kojem se uživa u svakom koraku.

ĐURO KRČIĆ

 

 

 

 

1 KOMENTAR

Comments are closed.