DRAGAN POPOVIĆ: NIJE ZNANJE ZNANJE ZNATI, VEĆ JE ZNANJE ZNANJE DATI – NE POSTOJI TEŽAK PREDMET VEĆ „TEŽAK“ PROFESOR

0

KOTOR VAROŠ, 14. juna – Stigao je kraj još jedne školske godine. Vrijeme koje se tiče najprije učenika, njihovih učitelja, nastavnika i profesora, roditelja. I ova godina, uostalom kao i svaka druga donijela je strijepnje, razočarenja ali i ushićenja učenicima, a rasterećenje prosvjetnim radnicima.

I uvijek na kraju sumiraju se utisci, ostavljaju komentari po društvenim mrežama i u svakoj kafanskoj priči, kakvi su učenici, a kakvi oni koji ih uče. I dok su “djeca ko’ djeca“ uglavnom ista, ima ih i dobrih i malo lošijih, ali uglavnom su najbolja, postavlja se pitanje ko su, kakvi su i koliko su kredibilni oni koji bi trebali da ih usmjeravaju na pravi put.

Činjenica je da u svakoj školi postoji nekolicina profesora (nastavnika ili učitelja) koji nikako nisu za rad u školi, a posebno za rad sa djecom.

Nema pravila kada su u pitanju nastavni predmeti koje predaju, ali uglavnom se tu izdvajaju nastavnici matematike, fizike, biologije… Kao po pravilu svi su isti, svi razmišljaju na staromodan i nefleksibilan način i samo im je u mislima gradivo koje bi trebali da obrade, a to da li učenik shvati ono o čemu oni pričaju, e to njih kao da ne zanima.

Zapitaju li se kada, do koga je, i u kome je problem ako na provjeri bude (a to je vrlo često, po raznim statistikama) 90 odsto  negativnih ocjena. Nije teško zaključiti, ako nastavnik stalno koristi iste metode, a učenici (ili velika većina njih) su stalno neuspješni, ko od njih zapravo sporo uči i ne uči nikako?

Ko  je to dobar ili loš profesor? Je li to osoba koja učenicima dijeli samo odlične ili loše ocjene,  da li je  osoba koja im sve dozvoljava ili im ne dozvoljava ništa, je li to osoba koja je empatična (sposobnost da stvari posmatramo iz perspektive druge osobe, sa ciljem da razumijemo njena osjećanja i da to razumijevanje na kraju dovede do željenog cilja),  osoba koja je gruba ili nježna, ili  osoba koja je staromodna, dosljedna, kruta ili arogantna? Koje sve osobine moraju krasiti prosvjetnog radnika kako bi stekao pravo na titulu “dobar učitelj, nastavnik, professor”?

Ujutro, kada dolazi na posao,  dobar nastavnik bi trebao da zastane, ostavi privatni život, lične probleme i frustracije na vješalici za kapute u zbornici i sa smiješkom i željom da učenike nauči nešto kada izađe pred njih. Pred njima nastavnik nema probleme, malu djecu koja mu nisu dala spavati, djevojku (momka) koja ga je ostavila, suprugu (supruga) sa kojom se svađao do kasno u noć, već je samo njihov, raspoložen, nasmiješen i vedar.

Učenika ne treba biti briga za ono što se događau privatnom životu njihovog nastavnika. Oni imaju pravo, i to im se mora omogućiti na svojih šest ili sedam sretnih i bezbrižnih časova koje provode u školi. Sa vanjske strane vrata obrazovne ustanove postoji neki drugi svijet, koji svaki istinski i predan nastavnik odlaže kao ceker sa već kupljenim stvarima kad ulazi u neki supermarket.

Djeca nisu mašine, roboti ili neispisani komadi obične hartije, oni su nježan, poseban i osjetljiv „materijal“ za rad i tako se sa njima i mora postupati, a cilj obrazovanja i jeste da se kod učenika razvije ljubav prema učenju, a ne da ju nastavnici svojim pogrešnim radom bjesomučno ubijaju.

Neki se možda neće složiti sa ovim stavovima, ali je sigurno da ima onih koji su možda malo (ili malo više) zalutali u ovu profesiju . Takvi su štetni ne samo sebi, već i porodici, školi, lokalnoj zajednici i društvu u cjelini.

S druge strane ruše ugled i svim onim prosvjetarima koji sa predanošću, voljom i željom daju maksimalan doprinos da učenika ipak nešto nauče, a ne samo da pretrče preko gradiva koje je nastavnim planom i programom predviđeno i da slabim ocjenama hrane svoj ego. Nadati se da će svake godine ovakvih biti sve manje.

A koliko je težak I odgovoran posao prosvjetnog radnika (iako mnogi ne misle tako) govori  sledeća slika…

DRAGAN POPOVIĆ

 

 

PODELI