DRAGANA MAKSIMOVIĆ: KAKO PREPOZNATI NERADNIKA, A KAKO UHLJEBA?

0

KOTOR VAROŠ, 12. aprila – Nisam od onih koji pristaju na legenedu o ljudima iz BiH kao glupom i neobrazovanom dijelu stanovništva Zapadnog Balkana, čak mislim da je došlo do neke greške kod “opisa mentaliteta”, tačnije, usudiću se napisati, nismo mi glupi, mi smo neradnici. Ili smo “evoluirali” u nešto mnogo gore?

Neradnika u svakom preduzeću i ustanovi ćete lako prepoznati. Čovjek – nesposoban za posao, nije invalid, obično je zdrav, ali je lijen i potpuno neodgovoran, ponekad ima problema sa motorikom, narod zna reći “nije stvoren za taj konkretan posao”, “nespretan i smotan”, “ima dvije lijeve ruke”.

Međutim,  pod nekim drugim uslovima ili na nekom drugom radnom mjestu obično postane primjeran radnik. Moj dokaz da je to tako: svaki radnik koji iz BiH ode u neku ekonomski razvijenu zemlju, bilo da je ljekar, vozač, građevinski radnik, medicinska sestra, inženjer, ili bilo koje druge profesije, pokaže se tamo kao veoma vrijedan, marljiv i pošten radnik! Čak i oni koji su karakterno zaista bili lijeni, mijenjali bi svoj karakter za veoma kratko vrijeme i postajali veoma posvećeni svom poslu!

A “uhljeba” je još lakše prepoznati, neradnik ali “na državnim jaslama”, obično nesposoban za posao koji dobije isključivo zbog stranačke pripadnosti, međutim, za razliku od “običnog neradnika” , većina njih sve svoje kapacitete koriste da nanesu što veću štetu državnom preduzeću i da izvuku što više koristi iz istog.

Jedna od definicija uhljeba glasi: “Uhljeb je osoba koja prima platu iz državnog budžeta za rad koji ne stvara nove vrijednosti u smislu proizvodnje dobara ili pružanja usluga. Dopušteno im je da za veliku platu apsolutno ništa ne raditi (u nekim je slučajevima time šteta najmanja), a otkaza se uopšte ne mora bojati.” (L.Popov)

Definicija uhljeba koji se zapošljava u privatnom sektoru, jer trenutno nema mjesta na “državnim jaslama” ili ga još nisu izmislili, još ne postoji, ali znamo da ih zovu “bijeli medvjedi”, “paraziti”, obično nemaju vlastita imena, nego kad ih predstavljaju kažu :“E to mi je kumče” ili “e njega nemoj ništa pitati, on je tu kratko, neka ga” ili “zadužio me njegov/njen otac, stric, neko već”.

Poštenom radniku dođe da se rasplače nad sudbinom zajedničkog poslodavca i obično počne da radi duplo ispravljajući greške kumčeta,  radi svoj i posao bezimenog lika.

Eto zašto mislim da smo kao društvo propali i, kao što bakterije evoluiraju u labratoriji, i ti isti uhljebi su evoluirali i zarazili društvo, pa je samo kod nas sramota raditi.

Ovih dana sam na portalima čitala mahom negativne komentare ispod članaka koji su se odnosili na odluku o radnom vremenu tržnih centara u Banjaluci, nedjeljom do 22 sata. Bilo mi je zapanjujuće to koliko smo kao društvo propali. Zašto je nenormalno da tržni centri rade nedeljom do 22 h? Rade bolnice, policija, benzinske stanice, medijske kuće i još mnogo njih i da li je to nenormalno?

“Radno vrijeme tržnih centara nedjeljom produžava se do 22 sata, ali to se ne odnosi na radnike”, rekao je gradonačelnik. I gdje je tu problem?

Znači li to da će se zbog te mogućnosti možda i povećati obima posla, pa će određeni poslodavci povećati i broj radnika. Znači li to da će ti isti poslodavci možda zaposliti studente da rade vikendom? Možda neki student iz Nevesinja, koji nema “veze i štele” u Banjaluci konačno dobije priliku da zaradi neku markicu. Možda će konačno dobiti priliku da rade neki ljudi kojima stvarno treba posao, a ne mjesto gdje bi “krali bogu dane ne radeći ništa”. Koliko njih ste upoznali koji rade na sličnim mjestima i kojima posao služi «da izađu iz kuće ». A šta rade nedeljom ? Mislite li da je provedu u druženju s porodicom u prirodi na primjer?

Ne, nedeljom, obično, ti isti «borci za radnička prava i slobode» idu na terasu nekog kafića ili restorana i neko ih uslužuje.Taj neko ko već godinama radi nedeljom…

I na kraju, može da znači i to da se neki neće obazirati na tu odluku i mogućnost da rade nedeljom do 22 časa, već da neće koristiti tu mogućnost, jer im se ne isplati plaćati više radnika. Može mnogo toga da znači.

Nespremni da prihvate promjene u dalekoj periferiji Evrope neki ljudi uzeli bi sve privilegije moderne civilizacije, ali da tu ne ulože ni malo svog truda i rada.

Dragana Maksimović

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here