Kotorvaroške lipe bude sjećanje na Veljka Ljubobratovića

1

KOTOR VAROŠ, 13. juna – Kada u sparne ljetne dane stariji Kotorvarošani prolaze ispod krošnji procvjetalih lipa, mnogi se sjete, ne bez razloga, Veljka Ljubobratovića.


Čika Veljko, kako su ga stanovnici ovog grada oslovljavali, čitav životni vijek je poklonio uzgoju šuma i ozelenjavanju grada.

Ljubobratovići su, prema kazivanju, stigli iz Like, potom su živjeli u Maslovarama, odakle su došli u Kotor Varoš.

Veljko je sa suprugom Dojom živio u kući od sedre, preko puta Srpske pravoslavne crkve, Rođenja presvete Bogorodice. Kotorvarošani ga se sjećaju po visokom stasu, sa šeširom na glavi, uvijek spremnom na šalu.

Čika Veljko je cijeli radni vijek proveo uzgajajući šume. Radio je u tadašnjoj šumskoj upravi, u kojoj je brinuo da se šumi vrati uzeto. Posebno je bio angažovan u rano proljeće i jesen, kada je obavljao pošumljavanje šumskih površina.

Radovao se kada bi vidio da stasaju mladi šumski zasadi. Govorio je da bez šume nema života. Pored posla na uzgoju šuma, stizao je da zasadi brojne sadnice lipa, crnogorice i breze, uz glavnu kotorvarošku ulicu.

Kada su lipe porasle, u proljeće ih je skraćivao i okopavao. U vrijeme cvjetanja opominjao bi nesavjesne pojedince da ne lome grane mladih lipa. Prijateljima je govorio da nije teško odgojiti lipe nego razviti kulturu da se drvoredi sačuvaju. Kada je uz glavnu ulicu počela izgradnja objekata male privrede, mnoge Veljkove lipe su posječene.

U cilju očuvanja trajne uspomene na doprinos čika Veljka, koji je dao na značaju uzgoju šuma na području opštine i podizanju drvoreda u našem gradu, bilo bi poželjno jednoj ulici, zelenoj površini ili ekološkoj sekciji dati njegovo ime, da ga se buduće generacije sjećaju.

Ukoliko se to ne podrži, ostale su lipe kraj trotoara koje prave hlad i čuvaju uspomenu na čika Veljka, koji više od četiri decenije počiva na kotorvaroškom srpskom pravoslavnom groblju Bare.

 

PODELI

1 KOMENTAR

  1. Uvjek se sjetim Veljka sa onim,visok,sesirom,naocalama,u ruci koja nije imala nekoliko prsta kako drzi skare za podrezivanje vocki i tadasnjeg njegovog vocnjaka gdje su danas izgradjeni Bregovi i ne znam kako to katolici nazivaju,ona kuca gdje su zivjele casne sestre i fratri.I Veljkinih oraha uz cestu koja tada nije imala ni komadic asfalta nego kada prodje autobus koji je vozio Drago Luburic,ispod gume frci onaj kamen sa puta,pa u glavu a to kamenje je bilo dobro za tresti Veljkove orahe,Dok Veljko ne izviri odnekud,iza.Ili ispred kuce.Njegova kuca mi je uvjek bila draga,kasnije ce tu biti sumari,cini mi se i Viktor i Kosta da bi se zavrsilo sa Vojom Vukovicem,iz Sipraga.Zaista bi covjek mogao pisati etide o tome.Medjutim nema vise ni ljudi ni citaoca a nestalo bome i pisaca.
    Sta nam rade iz Kanade.

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here