KOTOR VAROŠ, 16. maja – Postoje trenuci u životu kada srce zatreperi od sreće, ali i zastane od tuge. Završetak srednje škole upravo je takav trenutak. Učenica sam smjera ekonomski tehničar u JU SŠC ”Nikola Tesla” Kotor Varoš, i sada, na pragu novih početaka, osjećam ponos, uzbuđenje, ali i dozu sjete jer jedno nezaboravno poglavlje mog života ostaje iza mene.
Za koji dan krećem u novi životni izazov. Srce mi je ispunjeno snovima, ambicijama i nadom da ću uspjeti. Spremna sam da zakoračim u svijet odraslih, noseći sa sobom sve ono što sam naučila, ne samo iz udžbenika, nego iz života. A to znanje sam sticala uz ljude koji su više od profesora, uz ljude koji su nas svakodnevno učili kako da budemo bolji, odgovorniji i jači.
Nikada neću zaboraviti profesora Gorana, našeg profesora računovodstva. Njegova uzrečica ”Bog te pomog'o“ postala je gotovo zaštitni znak našeg razreda. I nije to bila samo šala, bilo je to podsjećanje da nas neko odozgo prati, ali i da na ovoj zemlji postoje profesori koji zaista žele da uspijemo. Goran je znao spojiti ozbiljno znanje s duhovitim opaskama koje su nam olakšavale i najteže lekcije.
Profesor Momčilo, naš profesor geografije, vodio nas je kroz sve krajeve svijeta, ali nas je istovremeno podsjećao koliko je važno znati gdje su ti korijeni i kućni prag, gdje pripadaš. Njegova mirnoća i širina znanja ulijevali su sigurnost, kao da s njim nikad ne možeš zalutati.
Profesorice Mileva i Dragana, koje su nas učile engleskom i njemačkom jeziku, bile su simbol strpljenja, posvećenosti i elegancije. Kroz njihove časove nismo samo učili nove riječi, već kako se izražavati s poštovanjem, kako komunicirati s ljudima iz različitih kultura i kako uvijek ostati dostojanstven.
A tu je i profesor Sergej, profesor koji nas je najviše mučio, ali s ove distance, čini mi se i s razlogom. Njegove matematičke formule, zadaci, jednačine, problemi i integrali bili su poput nepremostivih zidova. Uz njegovu upornost, znanje i pravednost, uspjeli smo savladati i ono što se činilo nemogućim. Danas znamo da nas nije mučio, već pripremao za stvarne životne izazove.
Naravno, ne mogu a da ne spomenem našeg razrednog starješinu. Bio je kao kapetan broda koji nikad nije bio u mirnoj luci. Vodio nas je kroz četiri godine burnog mora zvanog srednja škola. On je ponekad galamio, ali nas je i povezivao, razumijevao i najvažnije, vjerovao u nas i kad mi sami nismo. Učio nas je da budemo ljudi. U učionici i školskim hodnicima on nam je bio i tata koji nas štiti, i mama koja nas grli, i tetka koja voli i sve razumije, bio nam je oslonac, rame za plakanje, i snaga kad je ponestajalo naše.
A tek moji drugari iz razreda. Segma, Elma, Ajla, Darija, Ivana, Minela, Anđela, Kristina, Elvedina, Marija, Brankica, Anđela, Nevena, Ishak. Nikada neću zaboravit velike i male odmore, zajedničke smijehove, ponekad suze, zajedničke pripreme za kontrolne, proslave, mature… Sve to ostaje duboko urezano u mom srcu. Bili smo generacija koja je živjela punim plućima, ali uvijek zajedno.
I kada daleko odem, gdje god me život odvede, uvijek ću se vraćati u ovu školu. U ovaj hram znanja. U ovu ustanovu koja me nije naučila samo definicijama, nego i ljudskim vrijednostima. Mjesto gdje sam stasala u čovjeka spremnog za život i sve životne izazove.
Elma VILIĆ
