INTERVJU! Protojerej-stavrofor Dragan K. Veleušić: Sveštenik kojeg je vojvoda Momčilo Đujić uvrstio među najbliže saradnike

0

MILVOKI, 23. aprila – Protojerej-stavrofor Dragan K. Veleušić rođen je na dan Svete Petke 1954. godine na Paležu, selo Rađići, Kneževo na Ravnoj Vrhovini od oca Krstana i majke Mlađenke.


Piše: Goran ĐURIĆ 

Odrastao je u Vrtačama i Poljanama kod jaganjaca i ovaca. Kada je imao osam godina u domaćinskoj kući Jovana Veleušića živjelo je 25 čeljadi. To on kroz cijeli život osjeća kao čast, ponos i za mnogo ljudi novijeg doba nedoživljeno iskustvo. Osnovnu školu je završio u Viševicama i Živinicama. U septembru 1969. godine upisao je Bogosloviju ”Svetog Save” u Beogradu. Poslije završene Bogoslovije i odsluženog vojnog roka stupio je je u brak sa Vinkom, rođenom Malešević i kasnije se zaposlio kao službenik Patrijaršijskog upravnog odbora u Beogradu.

Na praznik Bogojavljenja, 1978. godine u beogradskoj Sabornoj crkvi rukopoložen je u čin đakona od strane patrijarha srpskog Germana, a na dan hramovne slave Sabornog hrama u Beogradu, Svetog Arhangela Mihaila, 1980. godine, opet od strane srpskog patrijarha Germana rukopoložen je u čin prezvitera i upućen na pastirsku službu u parohiju Sv. Save u Johanesburgu, Južna Afrika. Nakon šest godina odlučuje da se premjesti u Ameriku gdje, zahvaljujući tadašnjem administratoru Eparhije srednjezapadnoameričke, Episkopu šumadijskom dr Savi, biva postavljen za paroha u Galvestonu, Teksas.

Prota Dragan Veleušić sa blaženopočivšim patrijarhom srpskim Pavlom

Ubrzo, po odluci episkopa Save, postavljen je za sekretara Eparhije srednjezapadnoameričke. Prvog januara 1989. godine, po molbi i odluci milvoških Srba, postavljen je za drugog stalnog paroha pri hramu Svetog Save u Milvokiju. Na parohiji u Milvokiju, uvek očinskom i bratskom brigom vođen od strane prote Milana Markovine, tadašnjeg starješine hrama, otac Dragan preduzima niz značajnih poduhvata, među kojima je organizovanje prve privatne akreditovane škole Srpske pravoslavne crkve na američkom kontinentu i postaje njen direktor. Svoj umjetnički talenat ugradio je u najmanje jednu trećinu mozaika neprocjenjive vrijednosti koji krasi prelijepu sabornu crkvu Sv. Save u Milvokiju. Po svojoj ikonografskoj ljepoti u mozaiku ovaj hram bez sumnje stoji rame uz rame sa hramom Svetog Georgija na Oplencu.

Otac Dragan, još od đačkih dana u Bogosloviji Svetog Save u Beogradu, ispoljava od Boga dati dar prema književnom radu. Objavio je osam knjiga: Čemernica (prevedena na engleski jezik), Ravna Vrhovina, Vapaji, poruke i moljenja, Pismo ispisniku, Pristigli prognanici, Doslovce na poslovice i Sputane ruke slobode. Dnevnik jednog bogoslova, zapise iz bogoslovskih dana, otac Dragan još čuva od javnosti, iako je prvi primjerak odštampan i čeka po njemu neko drugo vreme. Pristigli prognanici, zbirka je kratkih priča o životu prognanih Srba koji su se skrasili u Milvokiju. Doslovce na Poslovice, jedinstvena je obrada srpskih narodnih poslovica u smislu prilagođavanja prilikama savremenog života. Knjiga Sputane ruke Slobode, je zbirka kratkih priča i pesama, a posvećena je srpskim zarobljenicima u haškom tribunalu.

Prota Dragan je član Udruženja književnika Srbije, Republike Srpske i države Viskonsin. Njegove pjesme, kratke priče i likovni radovi objavljeni su u mnogim časopisima. U organizaciji periodičnog lista ”Naše gore list” od 327 prispelih književnih radova srpskih pisaca iz rasejanja dobio je drugu, srebrnu nagradu Desanke Maksimović. Učestvovao je na književnoj manifestaciji ”Kočićevi dani” u Beogradu i Banjoj Luci. Povodom 41. Kočićevog zbora 2006. godine doživeo je čast da zauzme ulogu glavnog besjednika na svečanoj akademiji u Banskom dvoru u Banjoj Luci.

Kao sveštenik pri hramu Svetog Save u Milvokiju vršio je dužnost starješine hrama 30 godina. Za sve aktivnosti koje otac Dragan ispoljava na polju svešteničke službe, odlikovan je najvišim odlikovanjem za sveštena lica mirskog reda, pravom nošenja naprsnog krsta i dostojanstvom protojereja-stavrofora. Sa suprugom Vinkom od Boga je dobio dva zlatna sina, Borislava (Banja Luka 1977.) i Krstana (Johanesburg 1981.).Obojica govore srpski jezik, čitaju i pišu ćirilicu kao da su juče došli sa Ravne Vrhovine ispod Čemernice i Vlašića. Borislav i njegova supruga Tatjana dobili su sina Luku (Milvoki 2008.) i Aleksiju (Milvoki 2010.). Borislav je inženjer niskogradnje, živi i radi u Milvokiju. Krstan je magistar političkih nauka i radi kao analitičar. Svoje penzionerske dane prota Veleušić ranije nije znao gde će da provede. Da li u Milvokiju, Pakovraći kod Čačka, na Ravnoj Vrhovini, u Banjoj Luci, ili će, možda, da traži i četvrti kontinent… Vjerovatno su djeca i unučad odlučili da ostane u Milvokiju. Episkop Longin nije dozvolio da se prota Dragan u penziji ulenji, pa ga je postavio za arhijerejskog namjesnika za milvokško namjesništvo, koje zauzima države Minesotu, Viskonsin i sjevrni dio države Ilinois.

Još uvijek prota uči svoj narod Pravoslavlju, piše, pjeva, svira, slika i voli sve što je srpsko a vrijedi. Trudi se da bude ”Srbenda” onoliko koliko je ljudina.

Prota Dragan, Protinica Vinka, Borislav, Tatjana, Krstan, Luka i Aleksija

Kako je tekao vaš sveštenički put? Zašto ste se odlučili, u vrijeme izraženog komunističkog zuluma, baš za sveštenički poziv?

VELEUŠIĆ: Na ovo pitanje najbolje bi mogao da odgovori Bog, jer to je Njegova volja. To što je i mene izabrao, nije moja zasluga. Istina, na ovu temu bi se moglo mnogo reći, ali naglasio bih samo nekoliko stvari. Bez obzira na to kako i zašto sam postao srpski pravoslavni sveštenik, u meni plamti osjećanje zahvalnosti Gospodu što me je svrstao među ”izabrane”, odnosno što mi nije dozvolio da se bavim nekim drugim poslovima, nego me je zadužio da činim Njegov posao među ljudima, što mi je povjerio slovesno stado o čijim dušama treba da brinem. Stado bez pastira je podložno rasulu i osipanju. Hristos govori svojim učenicima: ”…ja vas izabrah i postavih vas da idete i rod donosite…” (Jn. 15:16). Shvativši vrlo ozbiljno ovaj zadatak, trudio sam se da moja služba Bogu, Crkvi i narodu bude što plodotvornija. Nikada neću biti zadovoljan učinkom, ali, ko zna, možda Bog i hoće. Tješi me ljubav Njegova. Kao ljudi, dužni smo da budemo saradnici Božji i zahvalna čeda. Ponosan sam što sam rođen i stasao u čovjeka u jednoj domaćinskoj kući, u kojoj je moj đed Jovan bio starješina. Nije moglo da se večera a da se prije toga ne stane na molitvu. On pred ikonu, a nas dvadeset četvoro, mala Crkva, u miru i tišini, svako na svoj način, uznosimo molitve i to traje dok on ne počne da završava molitvu poluglasno. Tad mi, posebno djeca, znamo da je gotovo. Odrastanje u takvoj porodici zasigurno je bila odlična priprema, moglo se nazirati ”opredjeljenje” za uzvišeni poziv. Držeći me na svom koljenu, često je moj đed znao da kaže: Ovo će biti naš prvi pop. Dakle, bio je Božji saradnik u formiranju ličnosti svoje čeljadi, među kojima sam se obreo i ja. Pored toga, u našoj kući o Božiću, krsnoj slavi i drugim svečanim sabranjima bilo je normalno zapjevati o Milošu i Kosovu, o Njegošu i Lazaru. To je bio samo vidljiv izraz ponosa na nacionalnu i vjersku pripadnost, a u isto vrijeme i neki prkos komunističkim žbirima i doušnicma. Ko nam je mogao da zabrani da se Bogu molimo u svome domu? U kuću nam je svraćao ”Šokac” iz Viševica, ciglu za kuću nam je pravio musliman iz Večića, a znali su da je moj otac Drugi svjetski rat proveo u četničkim jedinicama vojvode Lazara Tešanovića. A nama je bilo milo da nam svrate, jer su time pokazivali da nas se ne boje, da smo normalni i dobri ljudi, ali se ne stidimo što smo četnička porodica. Isti su se prevarili 1992. godine: nisu nas našli na spavanju! Mada, bilo ih je koji su ostali normalni ljudi te služili u Vojsci Repubike Srpske. U toku moje mladosti drugarice i drugovi i njihova djeca zvali su me ”banditsko dijete”. Hvala im na tome, jer su time samo čeličili moja osjećanja u pripadnosti tradiciji, srpskom rodu i vjeri pravoslavnoj. Istina, bio sam ”Vukovac” u osnovnoj školi, te su se nastavnici prepirali oko toga u koju školu treba da se upišem. Ali, kad sam se upisao u Bogosloviju ”Svetog Save” u Beogradu, pola od njih sa mnom više nije govorilo. Svejedno – prijetnje, zastrašivanja, prebijanja do nemilosti i tamničenja u zatvoru tzv. ”Crnoj kući” u Banjoj Luci članova naše porodice u nama nisu mogli da otanje, umanje, oslabe ili unište taj zdrav i naslijeđen ponos, ljubav prema sebi, svome rodu i svojoj vjeri. Vjerujem da je, pored Božje volje, i mnogo drugih stvari koje su se uplele u naš život uticlo na zajedničku odluku ”vijeća staraca” uz prećutno odobravanje mlađih da Dragan ode u popove.

Kao sveštenik SPC obišli ste skoro cijeli svijet. Kako žive Srbi u rasejanju, koliko su vezani za crkvu i rodni kraj?

VELEUŠIĆ: Kad razmišljam o svom narodu ovdje u dijaspori i u Otadžbini, koju ovdje rođeni zovu ”stari kraj”, nametnu mi se misli dva čovjeka. Jedan je Gustave Le Bon, a drugi poznati srpski psishijatar. Prvi u svojoj studiji ”Psihologija gomile” kao da opisuje srpski narod. Govoreći o sklonosti gomile da krene za liderom, on tvrdi da se tad svaki pojedinac odriče sebe, svojih stavova i ubjeđenja i poprima psihu pripadnika gomile, koja kompletno prati vođu, bez obzira ko je, kakav je, šta su mu ideje i šta mu je cilj. Jedan naš psihijatar u toku rata je često nejedinstvo među Srbima skoro pa opravdavao jednom karakteristikom srpskog čovjeka. To je samopouzdanje, samouvjerenje, iz kojih se javlja hrabrost. Kad je u pitanju Gustave Le Bon, ponašanje srpskog naroda često je u našoj istoriji potvrđivalo stavove ovog francuskog mislioca. Kad god smo išli za voždom kojeg je iznjedrio srpski narod, koji je narod vodio u ime Boga, u čijoj glavi su se slile sve misli i sve želje naroda, sloboda i država ukrašena pravoslavljem, do ciljeva se dolazilo. Narod je išao u uređenom stroju, jer vožd nije lagao. Kad god smo za lidera prihvatili nametnutog nesrba, postali smo gomila koja nije svjesna ko je vodi, kuda je vodi i da mu je cilj isključivo antisrpski. Neka mi oproste svi čiji su srodnici postali žitelji najvećeg srpskog grada pod zemljom, ali ne bojim se da kažem: Narod koji je prihvatio da poslije jednog Jasenovca uđe u ”bratstvo i jedinstvo” sa koljačima svoje djece, mora da plati cijenu. Možda smo je do sad i preplatili, ali još ima vremena da na čelu naroda i države imamo čovjeka kojeg je rodila majka Srpkinja i koji za stupanje na svoje mjesto traži blagoslov kroz oca našeg Sv. Savu. Tek tada možemo da se nadamo da ćemo kao narod opstati i imati svoju, malu ili veliku, Srbiju pod kapom nebeskom. Psihijatar je u pravu, ali to samopouzdanje, ta hrabrost i slične osobine kad je u pitanju opstanak naroda i države ne smiju da prerastu u samovolju, egoizam i lokal patriotizam. Spremnost na žrtvu, ako nije izraz ljubavi, može da prijeđe i u žrtvu iz koristoljublja, osvete, neposlušnosti i sličnih štetnih osobina. Neka svaki Srbin bude ponosan, ali ne gord, junak, ali ne nasilnik, političar, ali ne izdajnik, sveštenik, ali ne najamnik već pastir, profesor, ali ne plagijator, poštar, ali ne špijun u svojoj ulici, trgovac, ali ne kradljivac od sirotinje, umjetnik, ali ne razvratnik…. Kad se svi samovoljni i samouvjereni Srbi spoje u porodicu sa starješinom na čelu, u vojnu jedinicu u kojoj je svaki vojnik u isto vrijeme i ratnik, i političar, i sveštenik, i prosvjetar, e tad možemo da budemo sigurni da nam ”ne može niko ništa”. Daj Bože. Srbi u rasejanju, prije svega u SAD su privrženi svojoj crkvi, tu se okupljaju, druže u nastojanju da, pored učešća u crkvenom i molitvenom životu, očuvaju vezu sa otadžbinom kroz razne vidove, bilo kroz razgovor na srpskom jeziku, učešće u sportskim klubovima, folkloru, pa do zajedničkog gledanja televizijskih programa iz Otadžbine. Uz to, veze sa rodnim krajem se održavaju i redovnim odlascima u posjetu familiji, a u tom pravcu želim da pohvalim ponovno uspostavljanje redovnih avionskih linija iz Beograda do Njujorka i Čikaga. Srbi su vrijedan i požrtvovan narod, mnogima nije teško da voze svoju djecu na probe folklora i po sat, sat i po od kuće, da bi u djecu usadili kulturno nasleđe, rodoljublje i patriotizam. Međutim, ima i onih koji se prepuštaju stvarima kojima ova zemlja, kao zemlja migracija, obiluje, da budemo iskreni, pa zapuštaju veze sa sunarodnicima. Treba imati u vidu da srpska djeca koja pripadaju folklornim grupama i sportskim srpskim klubovima dožive dan kad više ne igraju niti se bave sportom. Ukoliko pored ovih aktivnosti ne budu na adekvatan vjerski način vezana za svoju crkvu, lako odu svojim putem, odnosno izgube se za srpstvo i pravoslavlje. U ovoj zemlji Americi to je lako moguće. No, sveštenstvo, roditelji i vjeronauka jedina su garancija da to ne može da se desi. Neka bude primjer privatna škola Sveti Save u Milvokiju i ista takva u Čikagu.

Prota Dragan na osvećenju spomenika vojvodi Lazaru Tešanoviću na Čemernici

Pečat vaše službe Bogu i rodu bilo je starješinstvo u hramu Svetog Save u Milvokiju. Kada povučete paralelu između prvih dana po dolasku u Milvoki i sadašnjih prilika, šta je ono na šta ste ponosni, a šta niste uspjeli da promijenite, a htjeli ste? Od 192 srpske porodice, koje su 1918. godine otplatile dug za staru crkvu u Milvokiju, samo 14 porodica pod tim prezimenima i dalje živi u Milvokiju, što potvrđuje da asimilacija i migracije uzimaju svoj danak?

VELEUŠIĆ: Treba biti realan i pošten u osvrtanju na ovu temu. Ukoliko ne bismo uzeli u obzir što slijedi, onda bi podatak iz pitanja zaista bila tragedija. Podatak je tačan: od 192, ostalo 14. Međutim, nije ovdje samo u pitanju asimilacija u trajanju od jednog vijeka. Milvoki je na sjevernoj strani Amerike. Zime su dosta hladne. Zbog vlažnosti vazduha mnogi obole od reumatizma. Postoji izreka: U Viskonsinu 50 posto ljudi boluje od reumatizma, a drugih 50 posto će da obole od reumatizma. Iz ovih razloga neki se nakon penzionisanja sele u Arizonu, Kaliforniju ili druge krajeve. Često se njihova djeca negdje odsele i prije njih. Kad govorimo o podacima iz 1918. godine, dug na banci nisu otplatili samo oni koji su tada bili u Milvokiju. Dug se otplaćivao godinama, tako da su u tome učestvovali i oni kojih ovdje više nije bilo. Treba znati da su neki kao dobrovoljci u Prvom svjetskom ratu svoje kosti ostavili na Kajmakčalanu ili neim drugim stratištima, tako da ih je u Milvokiju bilo sve manje. Iz Milvokija su 1915/16 u rat otišla 264 Srbina. Tadašnji predsjednik Crkveno-školske opštine Nikola Latinović predao je svoju poziciju prvom potpredsjedniku i otišao u srpsku vojsku na Balkanu. Tada je bilo normalno ostaviti Ameriku i otići na Balkan, jer većina Srba tog vremena su bili mladi ljudi bez porodice ovdje. Sve što su imali bilo je u ”starom kraju”. Vrijedi napomenuti da se ovo nije dešavalo u posljednjem ratu u bivšoj Jugoslaviji. Svi mi koji smo tada bili ovdje bili smo učesnici rata ”u pozadini”. Ogromne količine novca, hrane, odjeće i obuće, lijekova i medicinskih sredstava otpremljeno je najmilijima u Otadžbinu. Koliko smo svi od tog imali koristi, koliko nismo, sad je manje važno, ali u desetinama hiljada po broju činili smo protesne skupove u svim većim gradovima Amerike, držali govore, pisali svako svome kongresmenu i senatoru, davali izjave po novinama… Sjećam se da na nam se u Milvokiju prodružila jedna Srpkinja ovdje rođena, koja je tada imala 85 godina i išla u Vašington na protestni skup. Bilo je naporno sjediti u autobusu 16 sati u jednom pravcu, ali snaga je u srcu. Dalje, školovani i sposobni ljudi odlaze tamo gdje dobiju dobar posao i bolju platu. Normalno, asimilacija je neizbježna. Međutim, svjedočim da je mnogo više osoba koje nisu Srbi kroz sklapanje braka prešlo u pravoslavnu vjeru nego onih koji su stupanjem u brak sa pripadnicima drugih nacija i vjera ostavili svoju vjeru i crkvu. Najviše Srba u Americi nestane iz srpskih redova zato što nemaju veze sa crkvom. Broj takvih je stotinama puta veći od asimiliranih, a za njih niko ne zna. Ljubav prema Otadžbini pradjedova i predaka nikada nije nestala u rasejanju. Ljubav prema Sv. Savi i pravoslavlju ostala je usađena u srcima i pete generacije rođenih po svijetu. Ponosan sam što mogu reći da mi se oči orose kad čujem da dijete čiji je prađed došao u ovu zemlju prije više od sto godina napamet zna ”Oče naš” na crkvenoslovenskom jeziku. U isto vrijeme ražalosti me kad čovjek koji je prije deset godina došao iz ”Starog Kraja” ne zna tu molitvu ni na jednom jeziku.

Po dolasku u SAD susreli ste sa posljedicama teškog raskola u našoj crkvi. Kako ste taj raskol, a kasnije i pomirenje emotivno doživjeli?

VELEUŠIĆ: Ovdje ne želim da ulazim u analitički pristup ovom bolnom dijelu naše prošlosti, ali mi koji nismo bili u raskolu nismo krivi što nismo napustili crkvu zbog toga što su komunisti ujarmili srpski narod i pod kojim jarmom je preživjela Srpska pravoslavna crkva. Dalje, ako prihvatimo da su komunisti ”kumovali” raskolu, razbijanju Srpke pravoslvne crkve, onda oni koji su crkvu napustili su komunistima učinili veliku uslugu. Nikoga ne sudim. Dobar je to srpski narod, patriotizmom nadojen, ali, eto, i mi i oni sami sebi smo nanijeli zlo. Hvala Bogu, posljedica toga je sve manje. Što je manje direktnih učesnika te kobi naše, davno je to bilo, sve će biti manje i onih koji će to pominjati. Bilo – ne ponovilo se. Neizmjernu zahvalnost dugujemo blaženopočivšem Patrijrhu srpskom Pavlu. Vječan mu pomen kod Gospoda!

Bili ste bliski sa čelnicima naše emigracije u SAD. Ko je od njih na Vas ostavio najjači utisak i ko je bio istinski lider?

VELEUŠIĆ: Od episkopa, preko nacionalnih pregalaca, profesora univerziteta, vrlo uspješnih poslovnih ljudi, pa sve do našeg običnog lovjeka. Ne smijem sebi da dozvolim da izdvajam bilo koga od njih. Mnoge sam susretao, sa mnogima bio ili sam još uvijek prijatelj, u svemu sarađivao, tako da ih sve podjednako volim.

Često ste se sastajali sa vojvodom Momčilom Đujićem. Šta vam je iz tih susreta najviše ostalo u sjećanju?

VELEUŠIĆ: Imao sam čast da me je vojvoda Đujić, kako je sam rekao pred skupom svojih saboraca, nakon ”istrage” uvrstio u broj svojih bližih saradnika. Kad su mi prilikom proslave njegovog 90-tog rođendana rekli da me vojvoda zove u kancelariju, noge su bile pretrnule. Mislim: bude li mi on sudio, bolje da bježim. Međutim, naredio je da se pored njega stavi jedna stolica i kad sam sjeo reče: ”Braćo, vidite li ovog popa ođe? Imam ja svoje načine i svoje ljude svuda. Nakon svega nađenog, naređujem vam da ga morate poštovati kao moga saradnika”. Laknulo mi je. O Vojvodi Momčilu (pop vatra) sam rekao sve kad sam na moj automobil postavio registarsku tablicu VATRA. Ova riječ može da se piše latinicom, ali može da se čita i kao da je ćirilica. Kao starac nosio je štap. Da je htio i kad bi bilo potrebno, svakog svoga saborca je mogao mirne duše da prebije, a da ga on poslije toga i dalje voli istom žestinom kao i prije. To je bio pop vatra: dobar, mudar i pravedan, strog otac svima koje je iskreno volio i time zaslužio da ga svi vole i budu poslušni.

Poklon od vojvode Momčila Đujića

Da li je, poučen istorijskim grešakama, naš narod konačno došao sebi?

VELEUŠIĆ: Mislim da je naš narod konačno došao sebi, jer se pokazala ona stara narodna poslovica „na muci se poznaju junaci“. Međutim, još ne u punom smislu te riječi. Suprotno od onoga što nam nameću oni koji kroz vijekove u koninuitetu pokušavaju da nas izbrišu sa lica zemlje i koji imaju aktivne saradnike u mnogim našim čelnicima (ne vođama), te nam i danas nude budućnost u Evropi i uče nas državnosti i demokratiji, ali i da se odreknemo svoje prošlosti, srpski narod mora hitno da se okrene u prošlost. Iz nje se jedino može izvući pouka o tome šta je bilo, pa ga više nema i mora da se obnovi, ali i šta je bilo što se nikada ne smije ponoviti. Smatram značajnim i uvođenje pravoslavne vjeronauke u školski sistem, te naporan rad našeg sveštenstva na prostorima gdje živi naš narod. Vidljivo je to na svakom koraku. Crkve u starom kraju su uglavnom pune vjernog naroda i stalno se grade novi hramovi, što je garancija našeg opstanka i ostanka na našim vjekovnim ognjištima. Jedino što smatram vrlo važnim za državu i narod jeste da crkvene vlasti počnu da manje slušaju neke još uvijek neobožene čelnike srpskog naroda.

U toku prethodnih ratova na tlu bivše Jugoslavije konstantno ste bili u službi našeg naroda i otadžbine i pomagali naš narod gdje god je bilo potrebno. Kako sada gledate na to vrijeme?

VELEUŠIĆ: Bili smo angažovani na prikupljanju novca i humanitarne pomoći, koju smo dopremali našem narodu u otadžbini. Smatram da smo položili ispit i da smo nekada davali i više nego što smo mogli i sami imali. Ako kažem da je samo iz Milvokija tokom rata u Republiku Srpsku otpremljena pomoć u iznosu od milion i sedamsto hiljada američkih dolara, mislim da sam dovoljno rekao. Ako bi to pretvorili u sadašnju vrijednost, to bi bilo oko 10 miliona, a to nije malo, moramo se složiti. Gledam na to kao na našu obavezu da pomognemo našem narodu u nevolji. Ne dao Bog da se ono ratno zlo ponovi, ali sam siguran da je naš narod ovdje i sada spreman da pomogne braći u Otadžbini. Smatram da bi sada ta pomoć trebala biti više u smislu angažovanja naših ljudi ovdje u radu raznih organizacija, pa i partija, kako bi se na taj način, u saradnji sa predstavnicima vlasti i u Srbiji i u Republici Srpskoj, pomoglo u realnijem predstavljanju situacije i pomoći našem narodu, prije svega u očuvanju Kosova i Metohije u okvirima Srbije, ali i pomoći Republici Srpskoj da očuva svoja prava, data Dejtonskim mirovnim sporazumom. Svjedočimo svakodnevnim napadima na Srpsku da se odrekne svojih prava i nadležnosti i u tom pravcu mislim da moramo djelovati i uticati na naše kongresmene i senatore, kako bi se ova nepravda prema našem narodu ispravila.

Kako vidite Srbiju i Republiku Srpsku za 10 godina?

VELEUŠIĆ: Iskreno dijelim zabrinutost za budućnost i Republike Srbije i Republike Srpske, posebno zbog stalnih pritisaka u vezi pitanja Kosova i Metohije, odnosno prava Republike Srpske u okviru BiH. Ono što je, bar po meni, neophodno je da se konstantno radi na jačanju jedinstva našeg naroda, da se jača patriotizam, bez obzira kojoj političkoj opciji pripadaju, kada su u pitanju srpski nacionalni interesi. Nije hrišćanski, ali kad kažem ”trijebiti gubu iz torine”, mislim na pročišćavanje redova svih onih u vlasti. Drugo, mora se raditi na jačanju postojećih i uspostavljanju novih veza sa drugim zemljama, te jačati ekonomska baza, obrazovni sistem i intenzivirati rad kako bi se stekli uslovi da se zaustavi odlazak naših ljudi i iz Srpske i iz Srbije, te da se pokrenu aktivnosti da se ta „putanja“ okrene u drugom pravcu, da se obrazovani ljudi, koji su se školovali i radili na Zapadu, počnu vraćati i na taj način jačati našu Otadžbinu. Međutim, dok god su političke, bezbjedonosne, sudske i prosvjetne strukture uvezane u siromašenju, zaduživanju i kriminalnim radnjama, sve ovo je nemoguće. Kad ovoga ne bude bilo mislim da imamo perspektivu da prije svega odbranimo svoje zemlje, svoje interese i na svaki način očuvamo svoj narod, našu kulturu, našu tradiciju, vjeru i sve ono što naš srpski narod izdvaja od drugih. A ako samo pogledamo sve naprijed navedeno – kulturu, tradiciju, istoriju, vidimo da smo jedan od nabogatijih naroda, ne samo u onim, regionalnim okvirima, nego i šire. Čvrsto vjerujem da je Bog Srbe postavio na prostore na kojima žive, jer ni jedan drugi narod na toj vjetrometini kroz vjekove ne bi mogao da preživi. Ukoliko se budemo dovoljno rađali i od porodice ponovo imali prvu crkvu, prvu školu i prvu sudnicu, daće Bog dobro. ”Hoće Bog da pomogne, ako ima kome”, reče veliki Patrijrh Pavle.

Prota Dragan Veleušić sa vladikom Longinom

Poruke srpskom narodu prote Dragana Veleušića

Kao srpski sveštenik osjećam potrebu da svima širom srpske dijaspore poručim:

• Srbi koji su rođeni po cijelom svijetu, a posebno na američkom kontinentu, treba da se u molitvama i sa zahvalnošću sjećaju onih koji su prvi došli u ove krajeve svijeta i sagradili čvrste temelje za organizovan život Srba ovdje u svakom pogledu;
• Poštujmo i volimo sve one koji su u bilo koje vrijeme vodili ljute borbe za spas srpskog identiteta i Pravoslavlja;
• Čuvajmo slogu i jedinstvo između nas samih, bez obzira kad i gdje bili rođeni, ukoliko smo iskreni pripadnici Savinog naroda;
• One koji po krvi nisu Srbi, ali su muževi ili supruge srpskih sinova i kćeri i koji su prihvatili svetu vjeru pravoslavnu i sastavni su dio bića naše svete Crkve, poštujmo i pokažimo im da ih ne izdvajamo, već ih volimo širokim srpskim srcem;
• Braći sestrama koji su zbog nesrećnog rata 90-tih godina bii primorani da traže novo ognjište u dalekom svijetu, poručujem: došli ste na gotovo u mnoge zajednice Srba na ovom kontinentu. Srpska crkva i mnoge organizacije pod njenim okriljem dočekali su vas otvorenih vrata i topla srca. Nikome ništa ne dugujete, osim ljubavi i strpljenja. Znamo odakle ste došli, znamo vaše muke, ali i vi treba da znate kome ste došli. Došli ste braći i sestrama koje vaše rane bole i koji su voljni da vam učine samo dobro. Dobro došli.
• Posebno priznanje odajem srpskim zajednicama koje su organizovali ”novodošli” i stvorili nove crkvene zajednice širom Amerike. Ima ih nekoliko. Dešavalo mi se, kada dođem ”od kuće kući”, da osjetim mrzovolju naših ljudi kad govore o Srbima u emigraciji. Takođe, neki Srbi u emigraciji (ili ovdje rođeni, kojima ovo nije emigracija) sa mrzovoljom govore o Srbima u ”starom kraju”. Prvima kažem da su oni u emigraciji otišli od njih, a ovim drugima kažem da su i njihovi došli otuda. Ovdje rođenima kažem da kad ne bilo novo-došlih crkve bi nam bile skoro prazne, a novo-došlima velim da nije bilo ovdje rođenih oni ne bi imali gdje da se sastanu. Vrijeme je učinilo svoje, tako u mnogim srpskim zajednicama novi su preuzeli na sebe ono što su ovdje našli i vrlo uspješno vode i unapređuju sve ”na terenu”.

FOTO GALERIJA:

PODELI