GORAN ĐURIĆ – KOTOR VAROŠ: INTERVJU Rade Berak, Grabovčanin koji je sidro bacio u Melburnu

Zapravo, glavni i odgovorni urednik portala “Svet – Australia” i savjetnik Uredničkog kolegijuma Medijske grupe ''Renet'', u čijem sastavu je ''Glas Kotor Varoša'',  je pre svega surovi profesionalac koji je u stanju da radi istovremeno nekoliko poslova i sve da obavi bez greške, na vreme

0

MELBURN, 19. maja – Ako za nekog može da se kaže da je svetski čovek, onda je to Rade Berak i to po svim parametrima. Grabovčanin, koji je preko Sarajeva, Beograda, Skoplja, sidro bacio u Melburnu, Australiji, dokazavši da je svet za pametnog čoveka jedno globalno selo. Obrazovani šmeker, velikog dijapazona interesovanja, čovek širokih pogleda. Elokventan, vispren, energičan, pun opravdanog samopuzdanja i ljudina kakva se danas retko može sresti. Njegova biografija je silno impresivna.


Radio je kao novinar u najeminentnijim novinskim redakcijama, uradivši na stotine intervjua sa poznatim ličnostima iz sveta estrade, filma, kulture, sporta, politike… Bio je akreditovani dopisnik kuće “TV Novosti” i pisao za poznati estadni list “Sabor”. Govori nekoliko jezika, a najinteresantnije je što pored svog maternjeg srpskog jezika, odlično poznaje i vlada engleskim ali i makedonskim jezikom, čiju gramatiku mogu da potvrdim da bolje poznaje od mnogih Makedonaca. Naravno, za to najzaslužnija je njegova supruga Cveta, iz vremena života u Makedoniji. U Skoplju je na Univerzitetu “Kiril i Metodij”, vanredno pohađao interdisciplinarne studije novinarstva.

Prema njemu ne možete da ostanete ravnodušni, jer ume da vas osvoji i kao čovek i kao džentlmen. Verovatno je zato veoma omiljen kod žena koje ga vole pre svega jer ih tretira na jedan emancipovani ravnopravni način, kojim pokazuje i poštovanje i uvažavnje ženskog roda.

Osim novinarstva, Rade Berak bavi se i grafičkim dizajnom, a od 1989. godine član je Novinarske Asocijacije Australije. Jedan je od najistaknutijih ličnosti srpske dijaspore, uvršten je i u “Enciklopediju Republike Srpske” kao i u knjige Marka Lopušine “Srbi sveta” i “Srbi Australije”.  Vatreni navijač FK “Partizana”, rodoljub, ali i kosmopolit svetskih manira… Vernik koji pomaže crkvu i pravoslavac koji drži do očuvanja svoje tradicije.

Zapravo, glavni i odgovorni urednik portala “Svet – Australia” i kolumnista i stalni dopisnik ”Glasa Kotor Varoša”,  je pre svega surovi profesionalac koji je u stanju da radi istovremeno nekoliko poslova i sve da obavi bez greške, na vreme. Taj njegov spartanski profesionalizam uopšte ne utiče na odnos prema drugim ljudima za koje ima razumevanje i uvek je na usluzi saradnicima, prijateljima, kolegama…

Praktično on je jedan ekstremni profesionalac koji je istovremeno veoma prizeman i normalan čovek. Na poslu je perfekcionista, a u kući multitalentovani domaćin koji sam suši meso, kiseli kupus i pomaže svojoj supruzi Cveti u pravljenju gastronomskih jela za koja priznaje da je ipak ona glavni majstor.

O Beraku mogu tri dana da pričam i opet ne bi sve rekla. Možda je najbolje da on više kaže o sebi kako bismo našim čitaocima približili deo njegove svestranosti. Interesantno je da sam mnogo Berakovih osobina primetila još dok smo se poznavala samo preko Fejsbuka, da bi se posle nekoliko godina i lično uverila kad smo se sreli i videli na Beer Festu u mom gradu Prilepu. Tadašnji susret neću nikada zaboraviti jer sam osim Radeta upoznala i njegovu Cvetu koja je potvrdila da iza uspešnog muškarca uvek stoji lepa, duhovita i sposobna žena, što ume da prati i podrži svog muškarca, a pošto je ovaj intervju rađen na Dan zaljubljenih (14. Feb.), red bi bilo da intervju započnemo pričom o njihovoj ljubavi i upoznavanju?

Iz devojačko-momačkih dana: Najbolji prijatelj i Vitormir Velevski, Cveta i Rade, na autobuskoj stanici u Debru 1982.

Kako je došlo do toga da studiraš u Skoplju gde si upoznao ženu svog života Cvetu i kako si se snašao u makedonskoj sredini?

Bibo, ti me nahvali toliko da evo crvenim kao bulka. Ja sam, zapravo, posle završene Vojne škole u Sarajevu, dobio službu u Skoplju. Novinarstvo sam upisao vanredno jer sam pre toga već uveliko volonterski radio za razne medije.

Cvetu sam upoznao u njenom rodnom Debru gde sam dobio prekomandu. U stvari, ja nisam bio planiran uopšte da idem u taj lepi gradić između Ohrida i Mavrova, ali sam tada bio jedini momak u jedinici u Skoplju i moj pretpostavljeni starešina kapetan Stojčevski me “tešio” rečima da je to najpraktičnije pošto su starije kolege imale decu u školi pa bi bilo mnogo teže upisivati ih u druge škole.

Bilo kako bilo, Desiće se da sam tamo sreo mog životnog saputnika.

Snalaženje u Makedoniji je bilo bolje nego što sam očekivao. Tamo su svi govorili i razumeli srpski. Pola Skoplja je navijalo za Partizan a pola za Zvezdu. Ipak, bez obzira na mnogobrojne sličnosti dva bratska naroda kakvi su Srbi i Makedonci, postojale su i određene razlike koje sam za devet godina života tamo, prevazišao. Makedonci su generalno jako predusretljiv i vredan narod.

Samo Skoplje je bilo mešavina istočnog orijentalnog i zapadnog puritanskog. Reka Vardar je bila granica između ta dva “sveta”. Slobodno mogu reći da sam u njemu proveo najlepše godine života!

Cveta i Rade posle prve godine braka

Čime te je Cveta osvojila?

Mene je bilo teško “osvojiti”. Ja nikada u životu nisam imao vezu dužu od tri meseca. Cveta je probila tu barijeru za jedan dan i epilog je poznat. A osvojila me pre svega čvrstim karakterom. Sećam se kad sam je prvi put video na korzou u Debru, pitao sam kolege “ko je ona mala tršava”. Dobio sam odgovor u stilu: “Nemaš ti šanse tu”! Srećom, ja sam se više oslonio na svoje šanse nego na one koje su mi kolege proricale.

Kažu da je makedonski mentalitet malo zadrt, da li si očekivao da ćeš biti makedonski zet i zašto niste ostali da živite u Makedoniji?

Makedonci su kao i svi drugi narodi; ima ih zadrtih i onih koji to nisu. To je ipak nešto individualno. Ali je činjenica da su u svemu i pored posebnosti, najsličniji Srbima.

Da ću biti makedonski zet nisam planirao ali nisam bio ni prorok. Desilo se nešto što zovemo sudbinom i od toga se ne može pobeći.

Godine 1983. moj danas pokojni brat Miloš koji je bio inspektor u SUP-u u Beogradu, pozvao me je sa Cvetom da mu budemo gosti. Sedeći tako za stolom on mi je rekao sledeće: “Slušaj, burazeru, možda ćeš napredovati u vojsci ali ti to neće Bog zna šta pomoći. Ovde će biti rat! Imaš šuraka u Australiji – idi tamo i šta god budeš radio biće ti bolje nego ovde!” Te njegove reči su me ošinule kao bič. Prepričao sam pokojnom tastu Živku sve to i on mi je rekao da, šta god odlučim, mogu računati na njegovu pomoć. On je inače bio svetski čovek po svemu. Sposoban u poslu, veliki domaćin koji je govorio 7-8 jezika. Redak i poseban u svemu.

Nije bilo lako prelomiti, ostaviti solidno plaćen posao, državni stan, žrtvovati dve godine jer u to vreme ako se demobilišete niste mogli u inostranstvo pune dve godine. Uz dogovor sa Cvetom već 1984. sam bio civil i podneli smo molbu za iseljeničku vizu. Posle godinu dana čekanja, nervoze… stigla nam je lepa vest iz Beograda, iz Ambasade Australije. I tako smo 3. januara 1987. sleteli u Melburn i tu živimo evo već nešto više od 34 godine.

Tvoj svestrani način interesovanja izazivao te na “različite terene”, pa si obećao da ćeš svoje dogodovštine iz tog perioda staviti u knjigu “Skopske priče”. Da li radiš na toj knjizi i kada može da se očekuje?

Tekstovi za knjigu, to jest 16 različitih priča koje sublimiraju život mog junaka u Skoplju, su gotovi odavno. Urađena je i lektura koju sam poverio poznatoj novinarki-književnici Marini Miljković Dabić iz Kraljeva i čekam pogodan trenutak da se štampa. Najverovatnije će to biti u Banja Luci. Ako interesovanje bude dobro moguć je i prevod na makedonski i engleski jezik. Ova pandemija je sve usporila ali se ne predajem i nadam se da će do kraja godine ista biti u rukama čitalaca.

Rade radi intervju sa Markom Lopušinom početkom 90-tih u Sidneju

Kao novinar imaš impresivnu biografiju… Šta te je privuklo u novinarski svet i da li je istina da kad se jednom “zaraziš tim virusom ostaješ zauvek inficiran”?

Ne znam da li je baš impresivna ali je svakako bogata i duga. Za novinarstvo se kao i za svaku profesiju mora imati talenta, ostalo je sve rad i iskustvo koje dolazi sa godinama. Ja sam studirao dela čuvenih Miroslava Radojčića (Pisma iz Londona) i Dušana Savkovića (Pisma iz Pariza), ali sam pratio i radove Mirjane Bobić Mojsilović, Duške Jovanić, Vesne Mališić, pokojne Dade Vujasinović i pokojnog Zorana Piroćanca… svi su bili perjanice “Duge” koja je još 70-80. prošlog veka bila avangarda za slobodno novinarstvo. Takođe, pratio sam i rad Marka Lopušine koji je uporedo bio i publicista. Od stranih novinara su mi bili i ostali idoli čuvena Orijana Falači i Lari King.

Rade sa Cvetankom Laskovom dok je pisao za “Sabor”

U kojim si sve redakcijama radio i koja je bila najzahtevnija po pitanju zanata i standarda?

Pisao sam maltene za skoro sve redakcije u Beogradu, više kao saradnik, ali najviše za kuću TV Novosti čiji sam bio akreditovani dopisnik iz Australije dugo godina. Naročito za muzički magazin Sabor koji je bio deo te kuće.

Rade sa Đorđem Marinkovićem i njegovom kumom Vericom Jovanović, neposredno pre pokretanja “Srpskog glasa!”

Najteže je bilo kada smo, pokojni Đorđe Marinković i ja, pokrenuli prvi srpski etnički list, na srpskom jeziku i na srpskom pismu ćirilici, u Australiji. Bio je to početak rata i raspad bivše Jugoslavije, tehnika nije bila na današnjem nivou, govorim o 1991. Ljudi su nas prihvatili i odjednom smo im upravo mi postali veza sa otadžbinom, tim pre što je u to vreme protiv Srbije vođena strahovita propaganda. List je postepeno uspeo da se nametne široj čitalačkoj publici i da im postane omiljen. Mi tada, u takvim okolnostima, nismo dozvolili da iskače iz demokratskog principa. To sa Srpskim glasom je malo duža priča. List ove godine, sredinom marta, slavi vredan jubilej – 30 godina postojanja i ja koristim priliku da im i ovde od srca uputim najiskrenije čestitke i želje za još pet puta toliko jubileja. Svaka čast gospođi Živani Jovanović koja je, posle smrti Đorđa, hrabro nastavila da izdaje list koji traje i trajaće.

Inače, sve redakcije koje drže do profesionalnosti su zahtevne i veruj mi, ne mogu da izdvojim ko je po tom pitanju prednjačio.

Rade intervjuiše premijera Viktorije, Džefa Keneta

Upoznao si plejadu ljudi koji su uspešni, talentovani i lepi… Ko je ostavio najači utisak na tebe?

Da, upoznao sam mnoge velike i manje velike ličnosti. Mnogi su ostavili utisak na mene; neko pozitivan, neko ne baš, ali ako bih morao da izdvojim onda je to susret sa pokojnim patrijarhom Pavlom koji vas svojom pojavom, smirenošću, svojom svetačkom čistoćom prosto zarobi. Ili, recimo, intervjui sa bivšim premijerom Viktorije Džefom Kenetom čime sam zapravo bio prvi etnički novinar u Australiji koji je ekskluzivno intervjuisao tako visoku ličnost.

Važiš za velikog šarmera sa manirima kojeg žene obožavaju. Koja te dama iz javnog života fascinirala i zašto?

Ne mislim da sam šarmer. Pre će biti da sam neko ko ženski rod vidim kao ravnopravan sa muškim a u mnogim aspektima i kao dominantniji. To im uvek stavim do znanja i komunikacija je nakon toga lakša i jednostavnija.

Fascinirale su me mnoge dame; neke inteligencijom, neke elegancijom, šarmom, lepotom, karakterom… Uglavnom sam, što se javnom života tiče, bio u društvu sa damama sa estrade, filma, novinarstva…

Čvrsto i iskreno prijateljstvo sa Nedom Ukraden

Sa Danicom Maksimović, čuvenom glumicom u Sava Centru u Beogradu na otvaranju BITEF-a 2003.

Sa glumicama Tinom Lašić (prva desno), Ljiljanom Blagojević (u sredini) i menadžerkom Anjom Petrović

Sa neponovljivom Natašom Ninković

Sa Zoricom Paravinić Stelom, jednom od najlepših žena na estradi

Sa Cecom u Melburnu 2012.

Prijateljstvo bez mane: Sa Majom MIjatović u Sidneju

Sa Jelenom Kiš, prvom Mrs Srbije 2013. i modnom kreatorkom Marijom Ivanković u Sorentu 2013.

Sa Sekom Aleksić kada je prvi put gostovala u Australiji

Sa Nelom Mihajlović, čuvenom glumicom 2004.

Na prvo mesto bih stavio neponovljivu Snežanu Savić pred kojom se čovek prosto topi, zatim (redosled nije bitan) Nedu Ukraden, Sneki Babić, Zoricu Paravinić Stelu, našu Slavicu Momaković, Veru Matović, Vesnu Zmijanac, Maju Mijatović, Indiru Radić, Cecu, Seku Aleksić, Cvetanku Laskovu, glumice Tanju Bošković, Natašu Ninković, Danicu Maksimović, Nelu Mihajlović, Tinu Lašić, Radu Đuričin, Ivanu Žigon, Ljiljanu Blagojević, Jelenu Golubović, prvu Mrs Srbije Jelenu Kiš, modnu kreatorku Mariju Ivanković… od makedonskih na prvom mestu mi je Milica Kuzmanovska, vrhunska dama, lepotica sa šarmom i odlična pevačica; onda tu su i Zujica Lazova, Tatjana Lazarevska, sestre bliznakinje Marijana i Rosana… teško je sve nabrojati. Iskreno mi je žao što nisam imao prilike da upoznam Anetu Micevsku koju smatram jednom od najboljih vokala na prostorima ex-Yu. Ona je sa svojom grupom Molika gostovala nekoliko puta u Australiji, ali su nam se putevi nekako mimoilazili, ili sam bio službeno u drugim gradovima ili su me već ranije ugovorene obaveze sprečavale. Nadam se da će se to u dogledno vreme ispraviti.

Sve su me one i mnoge druge, na svoj način fascinirale ali Snežana Savić je vrh vrhova.

Vrh vrhova: Sa Snežanom Savić

Novinarski rad obavljao si i za estradni magazin “Sabor” koji je tretirao kompletnu YU estradu. Da li si imao neke angedote sa poznatim ličnostima iz tog perioda?

Anegdota koliko hoćeš. Uskoro ću kroz rubriku “Anegdote sa poznatima i sa manje poznatima”, ovde na ovom Portalu, postepeno objavljivati. Za tebe ću izdvojiti sa Miroslavom Ilićem, Nedom Ukraden i Vesnom Zmijanac.

Legendarni Miroslav sa kojim sam se sreo početkom 90-tih bio je po mnogo čemu poseban. Odemo jedno veče na večeru u Hilton hotel u Melburnu. Na 32. sprat. U toku večeri nađem se sa Miroslavom u toaleti u isto vreme. Sve okolo stakleno, svetla Melburna šljašte na sve strane a Miroslav se sav unezverio. Kaže: “Jao, Rašo, videće me neko”! Ja prasnem u smeh i odgovorim: “Ko te može videti, neki padobranac? Ali ne može ni on jer ova stakla gde ti napolju sve vidiš a oni tebe ne mogu videti”. Samo je zavrteo glavom i “obavio radnju”.

Sa Nedom Ukraden imam posebno izgrađen odnos koji je maltene bratsko-sestrinski. Neda je dama, jedna od najobrazovanijih ličnosti na estradi. Jednom prilikom imala je koncert u velikoj sali jedne crkvene opštine u Melburnu. Ja sam kasnio budući da su me zaustavili “panduri” te je koncert uveliko bio u toku. Ulazim ja na vrata, sala puna ko košnica. Neda u momentu prekida pevanje i na engleskom jeziku kojim odlično barata reče: “O, dobro veče, godpodine Berak!” U sali muk i svi se okrenuše prema meni… I ja, mrtav-ladan, pravo na binu kod nje gde se izgrlismo i izljubismo kao stari dobri prijatelji.

Sa Vesnom Zmijanac

Vesnu Zmijanac smatram najboljim ženskim glasom na Balkanu. Pogledaj, njene sve pesme koje je u bogatoj karijeri snimila su veliki hitovi. I dan-danas, istinski evergreens. Jednom prilikom u drugoj polivini 90-tih, nastupala je u čuvenom restoranu “Metropol”. Odem jedno veče sa društvom i na ulazu čujemo kako Veki u svom stilu “razvaljuje”. Ne sećam se koju je pesmu tačno pevala, ali u trenutku kada sam kročio u restoran ona je dreknula: “Muzika tuš” i zapevala refren iz svog čuvenog hita “… gde si nesrećo, grom te ubio…”

Čvrsto staro prijateljstvo: Rade i Hamdija Beširević

Poznaješ mnoge estradne menadžere. Kakvo mišljenje o njima imaš?

Menadžeri koji su dovodili pevače tokom 80-tih i 90-tih prošlog veka, bili su Bundes liga za ove današnje. Da spomenem samo neke: Milorad Trkulja, Ramo Prentić, Vaso Pitra… Oni su dovodili najveća imena naše estrade. U njihov tim od današnjih menadžera jedino bi mogao da se uklopi Hamdija Beširević iz Sidneja, koji je izuzetno pošten i profesionalan. Ostali, prosek!

Šta misliš, da li je zahtevnije bilo biti novinar nekada ili sada?

Definitivno, nekada, to jest, ranije. Tada su urednici bili strogi i zahtevni. Dešavalo se da sav vaš trud i sati i sati utrošenog vremena, završe pocepani ili zgužvani u korpi. Danas je drugačije. Tehnologija je napredovala i na usluzi je novinarima, bilo u vidu informacija putem mnogih pretraživača ili fotografija.

Nažalost, danas svako sebe naziva novinarem ali svako vreme nosi svoje breme.

Imaš široki spektar intersovanja, osim estrade pratiš i sport i politiku… Znam da obožavas Novaka Đokovića ali ne znam da li imaš nekog omiljenog političara?

Sport sam oduvek voleo, praktično od malih nogu. I sam sam se amaterski njime bavio. U Skoplju sam ne preterano zapaženo bio član FCU koji je tada bio član Druge makedonske lige. U Debru sam kratko vreme igrao za FK Graničar gde sam bio golgeter lige iako sam bio među najnižima u timu. U Sarajevu u školi sam se bavio i rukometom, malih fudbalom, bio solidan atletičar na srednjim stazama 800 i 1500 metara.

Svojevrememo smo kolege oficiri svake subote ili nedelje igrali mali fudbal na vojnom kompleksu, odmah pored stadiona Vardara. Zvuči paradoksalno ali je taj teren na vojnom igralištu bio neuporedivo bolji i kvalitetniji od Vardarovog. Nakon što bismo po dva sata jurcali za loptom, na kraju smo se “osvežavali” uz pivo u obližnjoj “Opatiji” ili “Kermesu” i vraćali one izgubljene grame težine.

Politiku pratim kao i svaki normalan čovek. Ne verujem u potpunosti ni jednom političaru, a kamoli da mi bude omiljen. Pomislio sam bio da je Đinđić svetlo na kraju tunela, posle Miloševićeve tiranije u Srbiji ali, na žalost, ubiše ga. I danas, posle 18 godina, ne saopštava se ko stoji iza atentata na prvog demokratskog premijera.

Novak Đoković je posebna priča. Njega voli i poštuje ceo svet. Ja se ne obazirem što pojedini mediji i ličnosti tu i tamo daju za pravo da ga ocrne iako i sami znaju da je u pitanju veliki šampion, humanista, da je mnogo više od običnog tenisera. Ti dežurni kritičari se sami jedu od muke i brabonjaju nebuloze o čoveku kome nisu ni do kolena.

Koliko može naša balkanska politika da te iznervira i da li dijaspora ima neki uticaj na političke odluke naših moćnika?

Ne može nikada u toj meri da ne mogu mirno da spavam. Ja sam već 32 godine Australijanac, više od pola života sam u ovoj divnoj zemlji, njoj plaćam porez i više me “nerviraju” njeni političari. Ipak, nije mi svejedno kad čitam, gledam ili slušam kako pojedini političari na Balkanu narod tretiraju kao ovce za šišanje. Što je još tragičnije ti isti narodi im i pored toga slepo veruju i stalno im daju glasove na izborima. Čudni su Balkanci, jako čudni…

Dijaspora nema nikakav uticaj na političke tokove u starom kraju. Dobra je i poželjna samo u smislu upumpavanja para, izdržavanja familija, davanja u humanitarne svrhe… ali je njihov uticaj na politički bućkuriš ravan nuli.

I zvanično si uvažen kao istaknuta ličnost Srpske dijaspore, upisan si u “Enciklopediju Republike Srpske” i u knjigama Marka Lopušine… Kojim delima si zaslužio takav status?

Nas četvoro smo se našli u toj Enciklopediji. Znam da su još u njoj Sanja Drljača vrsni dirigent i vođa muzičkog hora i profesor muzike i jedan od najvećih dobrotvora i najbogatijih Srba Australije Vaso Despotović. Ne znam ko je četvrta osoba sa petog kontinenta. Taj deo toma Enciklopedije još nije izašao, pošto će dijaspora biti smeštena na samom kraju. Mislim da je to bio predlog uvaženog kolege i prijatelja Marka Lopušine koji je tri decenije pratio moj rad i aktivnosti. Velika je to čast bez obzira što ne bih mogao da ti odgovorim čime sam to zaslužio.

Intervju sa vladikom Longinom 1991.

Znam da si vernik koji mnogo pomaže srpsku crkvu i da poznaješ mnogo sveštenika, popova i vladika. Koliko se naše pravoslavlje drži zajedno u dijaspori?

Ja sam umereni vernik. Nisam od onih koji stoje pred crkvenom portom i čekam da se otvori. Idem u sveti hram kad mi se pruži prilika i kad za to osetim duhovnu potrebu. Crkvu Sv Save čiji sam parohijanin pomažem na taj način što im bez nadoknade, tri decenije tehnički po četiri puta godišnje uredim list “Svetosavnik”. Zatim razne postere, banere, reklame…

Poznajem skoro sve srpske i određeni broj makedonskih sveštenika u Australiji. Mogu da se pohvalim da sam prvi srpski novinar koji je u dijaspori uradio ekskluzivni intervju sa vladikom. Bilo je to 1991. sa tadašnjim episkopom australijsko-novozelandskim Longinom.

Pravoslavlje je priznata religija u Australiji i barem po zakonu je ravnopravno sa ostalim konfesijama. Ja nisam dublje zalazio u taj fah, iako sam žestoka pristalica istraživačkog novinarstva. Po onome što sam video, pravoslavni popovi raznih naroda ovde se međusobno uvažavaju, desi se da jedni druge i posete na posebnim slavljima ali se još uvek ne može govoriti o masovnoj pojavi. Uglavnom, jedni druge ne napadaju i to je već uspeh.

Sa arhimandritom o. Partenijem, 2003. u manastiru Sv Perka kod Debra

Nevezano za ovo pitanje 2003. godine sam u ženskom manastiru Sv Patka u debarskom selu Rajčica, upoznao predivnog sveštenika, makedonskog arhimandrita o. Partenija, starešunu manastira Bigorski. On mi je tom prilikom sa posvetom poklonio CD sa svojim nastupima u Bečkoj filharmoniji. O njemu sam i kasnije čuo sve najbolje, da je preporodio monaški život i uspostavio ekonomiju manastira.

Vatreni navijač si “Partizana” i voliš crno- bele čak i kada gube. Dali je to odanos za ceo život?

Bio sam vatren nekada u mladosti. Danas je to malo drugačije. Nije sport u Srbiji što je nekada bio. Jedno zdravo rivalstvo između Partizana i Zvezde pretvoreno je u otvorenu mržnju, u pravi rat. U oba kluba u upravama sede ljudi debelih kriminalnih dosijea.

Na kafi sa Milicom Jokanović Kuzmanovskom i Blagojem Grujovskim “Baškimom”

Osim srpsku i balkansku estradu, odlično poznaješ i makedonsku estradu. Umeš da prepoznaš prave pevače i pesme. Verujem da imaš neku anegdotu iz Australije i sa makedonskim pevačima?

Prilično poznajem makedonsku estradu, između ostalog zahvaljujući i tebi kojoj ništa ne može da promakne. Već sam spomenuo Anetu, zatim tu su još, pre svih Naum Petreski, čovek razornog glasa. Volim da slušam, pre svih, pokojnog tragično preminulog Tošeta Proeskog za koga u društvu često kažem, da nije tako prerano sa svega 26 godina otišao u Carstvo Nebesko, da bi postao najbolji na Balkanu svih vremena.

Sa nekim pevačima sam izgradio i prijateljski odnos. Tu pre svega mislim na Blagoja Grujevskog koga iz milošte zovemo Baškim. On je istinski šmeker i zna sa publikom. Plus je šaljivčina i idealan za druženje. I moja Cveta ga obožava jer neguje taj specifični melos sa zurlama iz njenog rodnog kraja.

Sa Marijanom Novačevskom se tu i tamo ponekad sretnem na nekom od koncerata. Iskreno mi je žao što takav biser ne nastupa. Da li je to neka njena odluka ili neki drugi razlog ja zaista ne znam ali je baš šteta. Nadam se da će se uskoro predomisliti.

Rubin Petreski Roki je sjajan umetnik. Pevač i “tapandžija”. Sa njim se družim kad god mi se ukaže prilika.

Sa Tatjanom Lazarevskom u Melburnu

Tatjana Lazarevska je našla svoje mesto pod ovim nebom. Visperna, harizmatična i zabavna i, naravno, odlična pevačica. Kad se doselila u Australiju, shvatila je da od muzike ne može da se živi pa se bacila na učenje i danas je omiljena vaspitačica u predškolskoj ustanovi. Novica Vasilevski, njen suprug je uhlebljenje našao kao vozač autobusa u jakoj “Dyson” kompaniji, kupili su svoju vlastitu kuću, uzdižu i školuju dva sina – Petra i Stefana. Žive normalnim porodičnim životom.

Intervju sa Tijanom Todevskom Dapčević

Ispričaću ti anegdotu sa Tijanom Todevskom Dapčević. Bilo je to početkom 2000-tih. Ona je sa mužem Milanom odsela u hotelu Parkview preko puta igrališta kriket kluba “Melburn” za koji je igrao moj sin Stefan. I tako dok je Stefan trenirao ja odem do hotela da “ugasim žeđ” kad tamo, na ogromno iznenađenje, ugledam Tijanu kako sedi u foajeu. Brzo se vratim do kola, uzmem diktafon i kameru i pravo kod Tijane. Predstavim se i kažem da pišem za novosadski Svet, čiji sam dugo godina bio šef dopisništva za Australiju. Ona se obraduje. Pričamo mi tako kad na moje iznenađenje ona vadi cigaretu, iz tašne baca pepeljaru na sto i počinje sa dimnim signalima. Kažem joj da je pušenje strogo zabranjeno što je uostalom pisalo i na jednom od obližnjih stubova, a Tijana, blago podiže srednji prst i reče: “Ma ko im j… mater”! Srećom, nije nas videlo obezbeđenje jer bi u tom slučaju pre naše mame “fasovale”. Hahahahahah…

Vaši kućni prijatelji su Tatjana i Novica Vasilevski koji su pre par godina došli da žive u Melburnu. Verujem da si im bio od pomoći dok su se snašli… Kako je započelo to vaše druženje?

Ovde ću te malo razočarati – ja sa Tatjanom i Novicom nisam kućni prijatelj, ali sam, na neki način, umereni prijatelj. Oni imaju svoj zatvoren krug prijatelja koji im odgovara, sa kojima su se našli.

Moram reći, kad se s vremena na vreme, ponekad sretnemo, to su srdačni susreti uz kaficu i “pretresanje” estradnih događaja.

Nisu oni od mene imali nikakve koristi, sve što su stekli, stekli su uz pomoć svojih ruku i ja im se sa te strane iskreno divim.

Možeš li nam reći kako se tamošnja estrada nosi sa pandemijom i od čega žive muzičari dok imaju zabranu nastupa?

Ovde muzičari sa prostora ex-YU, u većem broju slučajeva ne žive od muzike. Muzičko tržište je ovde toliko malo da ni jedan od njih ne bi mogao da živi isključivo od muzike. Tako da oni žive od svog rada, neko od ušteđevine… Uglavnom snalaze se svako na svoj način.

Kakav je tvoj stav o aktulenoj vakcinaciji i kako se odvija taj proces u Australiji?

Iskreno, nisam se bavio analizom vakcinacije, ali ako bih bio u prilici da biram moj odgovor bi bio – NE! Sve je to prekriveno velom tajne. Imate eminentne stručnjake od kojih jedni kažu da je vakcina spas a drugi da je loš izbor i deo zavere da se smanji broj čovečanstva na zemlji. Plašim se da će nas na kraju uceniti gubitkom radnog mesta i određenih privilegija i prava samo da bismo primili vakcinu. Ne smem ni zamisliti sa koliko triliona dolara se meri profit farmaceutskih kompanija od vakcinacije.

Veoma si ponosan na svoju porodicu koju čuvaš i neguješ kao malo vode na dlanu, šta te osim porodice čini srećnim?

Meni je porodica sve na svetu. Stub društva, stub svega. A osim porodice, srećnim me čine takozvane sitnice. Mali obični ljudi koje vidiš srećne na ulici, u prodavnici, na stadionu…

Koji je bio tvoj motiv da pokreneš jedan internacionalni portal i koliko estrada vrednuje tvoje zalagnje za njihovu afirmaciju?

Portal je rezultat jednog timskog rada, pažljivog izbora urednika, ljudi od integriteta, a i ti si sama deo toga. Pored Slavice u Čikagu i Gorana u Banja Luci. O tome je dosta rečeno iz intervju sa vama samima.

Estrada nikada nije znala da ceni trud i zalaganje drugih, posebo novinara. Ona često živi u zabludi da su Bogom dani i da smo mi tu zbog njih. To je teška zamena teza. Preko 40 godina pišem o estradi i znam kako ista diše. Ima na njoj kvalitetnih ljudi, odličnih umetnika. Svi moji saradnici-urednici imaju odrešene ruke u pisanju, odabiru tema i ličnosti. Ni jedno od njih ne piše tako što će mu neko okrenuti broj telefona i “narediti”. Toga kod mene nema. Čovek pre svega mora biti slobodan da bi slobodno stvarao i kreirao.

Iskreno, ne treba našem Portalu zahvalnost estrade jer sve što radimo, radimo iz profesionalnih pobuda a ne da bi nas neko tapšao po ramenu. Ja znam da je bilo raznih pokušaja, te kako su se neke estradne “zvezde” hvalile kako u Beogradu ili Skoplju novinaru plate porciju ćevapa i on napiše “roman” o njima. Kod mene i mojih cenjenih kolega to je – non paseran! Meni ako se jedu ćevapi, odem lepo u ćevapnicu, naručim porciju i uz pivce, zadovoljim i dušu i gušu. Ne treba da čekam da neki od pevača izvadi zmije iz džepova.

Sa Sneki u Melburnu

Sa Sneki u restoranu “Ima dana” na Skadarliji u Beogradu

Kad smo već kod toga ja sam u životu doživeo da me pićem časti tek dvoje pevača od stotine sa kojima sam se sreo, i to – Sneki Babić, po meni najgalantnija ličnost na estradi i Miroslav Ilić. Sneki je 2014. Kad je putem Facebook postova saznala da sam u Beogradu, poslala poruku: “Čekam te na Skadarliji u ‘Ima dana’ u 13 časova”. Žena je platila bogat ručak i piće uz reči: “Dosta ti činiš za mene”. Neverovatna ličnost.

Važiš za velikog gurmana koji ume često sam da spremi odlične specijalitete. Ipak prednost daješ svojoj supruzi za koju kažeš da je velemajstor kulinarstva. Šta najviše voliš da jedeš?

Nisam baš neki gurman ali odmah da kažem da volim, kako je ja zovem – seljačku hranu! Znači: sarma, podvarak, svadbarski kupus, pasulj, bosanski lonac, musaka… nisam pomodar na tom planu. A, Cveta, velemajstor kuvanja. I Gordon Remzi da joj pozavidi. Nema šta ne zna od svetske kuhinje. Razmenjuje recepte od koleginica sa posla koje su raznih nacija. Zna da iznenadi pa mi je tako nedavno pripremila franscuski brule i meksički trileće…

Da li postoji neka ličnost koju priželjkuješ da upoznaš i intervjuišeš?

Postoji mnogo njih i ne bih da nabrajam. Zadovoljan sam i sa onima koje sam već intervjuisao. Možda, recimo sa predsednikom Srbije Vučićem da ga upitam ono što novinari u Srbiji ne smeju.

Posle toliko mnogo životnih uspeha, da li je ostao još neki izazov o kojem razmišljaš…

Ja sam u nekom životnom dobu koje zovem zlatna jesen i molim Boga da potraje što duže.

Na kaju šta bi poručio našim čitaocima?

Da pre svega budu zdravi i živi. Da čuvaju bližnje svoje, da ne iznevere prijatelje kojih je danas sve manje. Da uzdignuta čela i čvrstog koraka zagaze u budućnost i zaborave juče. Da uživaju u danas koje će sutra takođe biti juče. I, naravno, da čitaju portal Svet Australia. Da nas kritikuju, predlažu, savetuju jer mi smo tu zbog njih.

Goran Đurić 

 

PODELI