KOTOR VAROŠ, 19. novembra – Nijedan putnik namjernik nije naišao pored kuće Jovanke Đekanović, u kotorvaroškom selu Grabovica, a da ga ova vitalna starica nije ugostila i ponudila hranom i pićem.
Iako ima 91 godinu, Jovanka dobro vidi i čuje, a i zdravlje je još nije izdalo.
Djeca iz kraja je obožavaju, jer ih ”super baka”, kako Jovanku zovu mališani iz Grabovice, uvijek ponudi slatkišima.
Njene komšije, sada razasute po svim kontinentima, svaki dolazak u zavičaj iskoriste da bi je vidjeli i zajedno s njom evocirali uspomene na vremena prošla, kada im je i samo lijepa riječ ove divne žene bila velika utjeha.
Inače, Jovanka ima 26 unuka i 39 praunika, a da su praunuci bili ”ažurniji” mogla je poodavno imati i tzv. ”bijelu pčelu”, odnosno čukununuče.
– Rodila sam 11 djece i nisam se pokajala. Svi su, Bogu hvala, na pravi put izašli i danas su ugledni i čestiti ljudi – priča starica.
Ona kaže kako je svu djecu u kući rodila i dodaje da nikada, u mladosti, ljekaru nije otišla.
– Milu, najmlađeg sina i moje mjezimče, rodila sam za vurunom. Ostalu djecu sam rađala pod šljivom, u verandi, na njivi… Ne mogu da se načudim ovim današnjim stopanicama, jer one od ljekara ne odlaze. Nisu ni zanijele, a već trudnoću čuvaju. Kao da Marka Kraljevića u stomaku imaju. Nije tako bilo u moje vrijeme, a djeca su nam, Bogu hvala, bila zdrava kao dren – sa sjetom u očima zbori Jovanka.
Ističe da se u ovim ”baksuznim vremenima” sve promijenilo, pa i odnos među ljudima i dodaje kako je posebno zabrinjava što se relacije između supružnika sve više ”unakarađuju”.
– Sa mojim Nedjeljkom živjela sam u slozi i ljubavi punih 57 godina, sve dok se nije ”Bogu predstavio”. Nikada se nismo posvađali, iako su teška vremena bila. Sve smo dogovorom riješavali. Ali, znalo se tada ko je muškarac u kući, ko je glava porodice i čija je poslednja. Moje je bilo da slušam, radim i pripremam hranu za 30 čeljadi , a ne da zvocam kao ove današnje žene – prisjeća se ona.
Upozorava kako su muškarci izgubili ponos koji su nekad imali i naglašava da su postali ”nekako gnjecavi i slabi”.
– Svu me jeza obuzme kada vidim kako pojedine žene podcjenjuju muževe. Jezik iza zubi im ne daju promoliti. Ali, ja ne krivim žene. Muškarci su krivi! Kukavan je svaki čovjek kojem žena gaće kroji i jadna je svaka kuća u kojoj je ženina poslednja – bez dlake na jeziku konstatuje Jovanka.
Starica kaže da je ne čudi što se momci sve teže odlučuju na ženidbu i naglašava kako samo u njenom selu živi više od 70 momaka, koji su davno za ženidbu stasali, a ”još uvijek ni kučeta, a ni mačeta nemaju”.
– Vjerovatno se plaše da ih žena oklagijom ne ”izmariše”. Ja im svima govorim da se ožene, da ”čestitog insana” kibicuju, ali da odmah ženi kažu ko je gazda u kući. Jer, ako se ženska glava okuraži i vazdigne onda rusvaj nastaje i tu više nema pomoći – upozorava ona.
Prisjeća se kakva ja atmosfera u kući Đekanovića bila kada su se njeni sinovi ženili.
– Kakve su bile prvog dana kada su ušle u ovu kuću, takve su i danas moje snahe. Ćim su kročile preko praga, moji sinovi su im rekli ”kakva ovdje pravila važe”. Do danas se tih pravila pridržavaju, a mene poštuju kao svoju majku – s ponosom priča Jovanka, dok joj snaha Vinka donosi još jednu čašu hladne vode sa Stanojevog vrela.
Baka Jovanka alkohol nikada nije konzumirala, a ni sokovi joj više ”ne leže”.
– Jednom semično unuk Đuro donese mi kanister vode sa Stanojevog vrela, izvora koji se nalazi podno Đekanovića visa, gdje sam se ja radila i mladost provela. Ta voda je pravi lijek i vraća me u život. Moj Đuro ponekad i po najvećem snijegu probija prtinu i odlazi na Stanojevo vrelo da bi babi želju ispunio – priča Jovanka dok unuka tapše po ramenima.
NAPOMENA:
Razgovor sa Jovankom Đekanović objavljen je u dnevnom listu ”Blic”. Nedugo nakon razgovora baka Jovanka je preminula, ali je u rodnom mjestu, u voljenoj Grabovici, ostavila neizbrisiv trag. Sahranjena je na groblju u Grabovici.
