ČEMERNICA, 10. decembra – Odjekuje danas u tišini Čemernica, odjekuje ponovo, ali iz grla Lazinih sledbenika, poštovalaca, okupljenih pod Lazinom šubarom, kokardom, šinjelom, i što je najvažnije okupljenih oko neprolaznog lika Vojvode Lazara.
Pored njegovih Javorana, nema mjesta na kome je prigodnije govoriti o njemu od ovoga na vrhovima istorijske Čemernice, kuda je on prolazio, zbijao redove i gdje je probijao staze njegove neprolazne slave.
Cijelo ovo pripremno vrijeme pitao sam se kako danas započeti ovu priču, kako je završiti, kad se ova priča oduvijek priča i njeni počeci su negdje daleko. Jednom riječju, ona vječno traje.
Ova sasvim obična mjesta mnogo toga govore, mnogo toga čuvaju i mnogo toga imaju da nam kažu. Kako je Jakšić govorio: ,,I ovaj kamen zemlje Srbije, što preteć suncu dere kroz oblake, sumornog čela mračnim borama o vjekovječnosti priča dalekoj”.
Danas smo ovde gdje je svaki ovaj kamen, svako ovo drvo i svaka stopa ove zemlje jedna velika istorija. Kakva istorija? Ponekad surova, prekrojena, pristrasna, služiteljka onima koji ponesu pobjednički jarbol. Toga smo svedoci mi ovde okupljeni, koji 70 godina nakon Lazine smrti dajemo jedno novo ruho istoriji našeg roda, istoriji ovoga kraja, obrazu i duši ovoga naroda i njegovom neprolaznom Vojvodi.
Da bi se sačuvala istina mnogi Srbi su promjenili i kontinente i tamo negdje pod tuđim nebom, daleko od svoje Otadžbine, istinu sačuvali i pokazali rodu svome da postoji i druga strana priče, različita od one koju smo morali da slušamo. Ta istina je vječno čuvana i živjela ne samo tamo daleko, nego i tu, blizu ovog stratišta, u Lazinim Javoranima i okolnim mjestima gdje je Lazarev lik ostao neprolazan. Bog zna zašto je tako moralo da bude!!!
Danas ovde vaskrsavaju istina, pravda i čast. Ne mogu i ne želim reći da oživljava lik Lazarev na ovom mjestu. Ne mogu reći iz razloga što on vječno živi u dušama i životima ovog naroda. Njegovo ime uvijek je ponos ovoga kraja. I ne samo njegovih Javorana, gdje najsjajnije sija, nego i šire okoline.
Lazar je fizički nestao, na veliku žalost, ne znamo gdje je njegovo tijelo, ali je njegov duh uvijek gospodario ovim brdima i dušama iskrenih Srba i Pravoslavaca, a posebno u dušama njegovih Javoraca, koji se nikada svog Vojvode nisu odrekli, a ni postidjeli. Zato su Javorani u tamnim bezbožnim vremenima i bili označeni zbog Laze, zbog istine, zbog rodoljublja, ali su isto tako ponosno dočekali vrijeme da Vojvoda Lazar dobije zasluženo mjesto u istoriji srpskog roda.
Komunisti su uvijek znali da je on i dalje u svojim Javoranima, te su zato Javorani i ponijeli krst koji nije bio lak u tom sistemu: bez struje, vode, putne komunikacije, ljudi natjerani da krenu sa ognjišta trbuhom za hljebom, ali ništa to nije promjenilo sliku Lazinu u dušama njegovih Javoraca.
Nikada, za ovo 70 godina, Vojvoda nije prestao da živi u svojim Javoranima, njegova priča tu je počela, tu traje i ne završava se. Za vremena mog službovanja u Javoranima nikada nisam čuo nešto loše o Lazaru. On je za te ljude junak, učitelj, vojvoda, ponos. Kada bi neko u Javoranima želio predstaviti sebe u lijepom svjetlu i pokazati kako je privržen otadžbini, crkvi i vjeri i tradiciji onda bi od njega čuo riječi: Znaš oče, moj đed ili moj otac je bio u Lazinom odredu, ovo je uvijek bila čestita kuća”. Ili pak ako je u pitanju starija kuća, a neko se sjeća tih dana, onda mi ponosno kaže: ,,Ovde je Lazar dolazio, noćivao sjedio…” Ovo govori kakav ugled ima Vojvoda Lazar u svojim Javoranima.
U vrijeme masovnog stradanja srpskog naroda, Blagoslov Božiji je bio imati takvog čovjeka u svom mjestu. Čovjeka koji je stao ispred svoga naroda, čovjeka koji ga je branio sa svojim saborcima. Čovjeka koji je zaslužan što Javorani, kao jedno rijetko srpsko mjesto, nemaju masovnih stratišta, nemaju jama zatrpanih ljudskim kostima i srpskom nedužnom djecom postradalom samo zato što su Srbi i Pravoslavci.
Mogao je vojvoda i na drugu stranu. Lakšu, sumnjivu i lažnu.. Mogao je putem zemaljske slave, ali je slava Bogu, izabrao onu vječnu, neprolaznu. Na raskrsnici puteva opredjelio se za onaj istinski put i do kraja ostao dosledan svom rodu, kralju i otadžbini.Pokazuje se danas da je to bio uzak, trnovit i težak put, ali je znao vojvoda da nema veće ,,ljubavi nego da neko život svoj položi za bližnje svoje.”
U ovom ponosnom trenutku ostaje ipak jedan vječni žal cijelih Javorana i nas ovde prisutnih zato što Lazino tijelo ne počiva tamo gdje je sve počelo i danas traje – u njegovim Javoranima, među njegovim poštovaocima. Žal nam ostaje, ali neko drugi je tako htio, želeći da ubije svaki pomen na onoga ko je bio njihov idejni protivnik i istinski rodoljub. Takvi nisu imali na umu one jevanđelske riječi: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a dušu ne mogu ubiti”. Ostaje nam da vjerujemo, nadamo se, da će jednog dana i njegovo izmučeno tijelo biti dostojanstveno sahranjeno i opojano.
Na samom kraju, hvala ti Vojvodo naš, što bolni krikovi i plač srpskih majki ne odjekuje iz jama, bezdana, litica. Hvala ti što si svojim junaštvom učinio ono što su činili naši hajduci, uskoci, Obilići, Jugovići i drugi. Hvala što nisi prodao vjeru za večeru! Hvala ti što si bio, jesi i ostaješ ponos svih nas i ponos svojih Javorana, koji su spremni da se u skorije vrijeme na pravi način oduže svom Lazaru podizanjem velikog znamenja kod crkve u Javoranima. Vječan ti pomen. Amin
Jerej Dragan Topić
(Govor jereja Dragana Topića, doskorašnjeg paroha javoranskog, a sada paroha laktaškog pored spomenika vojvodi Lazaru Tešanoviću)