KOTOR VAROŠ, 30. juna – Postoje zgrade koje su građene od cigle i kamena, a postoje i one koje su građene od uspomena. Takva je bila „Ljubina zgrada“, jedan od najstarijih stambenih objekata u užoj gradskoj jezgri Kotor Varoša, koja danas više ne postoji. Nestala je iz gradskog pejzaža, ali nije iz srca onih koji su uz nju odrastali.
Podignuta davne 1893. godine, „Ljubina zgrada“ bila je nijemi svjedok više od jednog vijeka života na obalama Vrbanje. U njenim stanovima živjeli su uglavnom ljekari koji su dolazili da rade u tadašnjoj kotorvaroškoj bolnici. Među njima je bio i dr Ljubo Dragosavljević, omiljeni ljekar i čovjek po kojem je zgrada dobila ime.
Ali, za Kotorvarošane „Ljubina zgrada“ nikada nije bila samo adresa ili stari objekat. Bila je dio grada koji je imao dušu.
Njeno dvorište, zaklonjeno krošnjama starih stabala, bilo je mjesto gdje su se djeca igrala do kasno uveče, gdje su se vodili beskrajni razgovori, gdje su se dijelile prve tajne i rađale prve ljubavi. Mnogi će reći da su upravo pod tim krošnjama prvi put nekome stisnuli ruku, uputili stidljiv pogled ili doživjeli prvi poljubac.
Vrijeme je učinilo svoje. Zgrada je nestala, ali s njom nisu nestale priče. One i danas žive u sjećanjima ljudi koji će, prolazeći tim dijelom grada, zastati makar na trenutak i u mislima ponovo vidjeti njene prozore, dvorište i stare zidove.
Jer grad nisu samo ulice, mostovi i zgrade. Grad čine ljudi i uspomene koje nose kroz život. Kada nestane jedno mjesto poput „Ljubine zgrade“, ne nestaje samo dio arhitekture – odlazi i dio jednog vremena, dio djetinjstva i mladosti, dio zavičaja koji se više ne može vratiti.
Možda je zato danas važnije nego ikada da čuvamo priče o mjestima kojih više nema. Da ih pričamo svojoj djeci i unucima, kako bi znali da je Kotor Varoš nekada imao jednu staru zgradu koja nije bila najveća ni najljepša, ali je za mnoge bila mjesto gdje su nastale najljepše uspomene.
Jer zgrade se mogu srušiti, ali ono što su značile ljudima ne može nestati. Dok god postoji neko ko će reći: „Sjećaš li se Ljubine zgrade?“, ona će živjeti – u srcima Kotorvarošana, kao neizbrisivi dio njihovog zavičaja.
N. KOVAČEVIĆ
