Ko je odgovoran za mokre noge kotorvaroških srednjoškolaca?

KOTOR VAROŠ, 1. aprila – Ko je odgovoran za mokre noge učenika? To je pitanje koje se ovih dana, ali i svaki put kada padne kiša, sve glasnije provlači kroz hodnike i učionice Srednjoškolskog centra ”Nikola Tesla” u Kotor Varošu.

Jer dok se u školi, s pravom, može pohvaliti toplim učionicama, urednim prostorijama i dobrim uslovima za nastavu, stvarnost učenika počinje mnogo prije školskog zvona – na ulazu u školu, gdje ih dočeka ono što nijedna ocjena ne može popraviti, velika lokva vode koju ne mogu zaobići.

Prema riječima učenika i roditelja, voda koja se zadržava na prilazu školi zna biti duboka i do 20 centimetara, što znači da su mokre noge gotovo zagarantovane. Djeca pokušavaju preskakati, obilaziti, hodati uz ivicu, ali uzalud, put je takav da se voda mora pregaziti kako bi se došlo do škole.

I onda nastaje problem koji niko ne želi naglas izgovoriti, ali svi ga znaju, mokre čarape i mokra obuća cijeli dan u školi.

Ko je odgovoran za mokre noge učenika? Da li je kriva dotrajala asfaltna podloga? Da li je problem nastao nakon izgradnje obližnjih zgrada i poremećaja odvodnje? Da li je teren propao? Da li su šahtovi začepljeni ili kanalizacija ne funkcioniše kako treba?

Možda jeste sve to. Možda nije ništa od toga pojedinačno, nego kombinacija svega. Na kraju nije ni važno. Važno je jedno pitanje koje se mora se ponavljati sve dok se problem ne riješi. Možemo, koliko želimo govoriti o savremenoj nastavi, projektima, uspjesima škole, takmičenjima i odličnim profesorima. Sve to stoji. Ali ako učenik dođe mokar u školu i takav sjedi na času pet ili šest sati, gotovo je izvjesno da će sutradan doći bolestan.

Jer nije isto kada neko pokisne pet minuta, pa dođe kući i presvuče se i kada dijete u mokrim patikama i čarapama sjedi cijeli dan, pokušavajući da prati matematiku, fiziku, ekonomiju ili jezik dok mu je hladno, dok ga stežu mokre noge i dok mu misli nisu na lekciji nego na tome kako da izdrži.

Na kraju, možda i nije najvažnije utvrditi da li je kriv asfalt, građevinski radovi ili nemar. Najvažnije je da se ovo pitanje ne gura pod tepih i da se problem riješi što prije.

Jer ne radi se ovdje samo o učenicima. Radi se i o profesorima, nastavnicima, tehničkom osoblju, roditeljima, pa i o svim građanima koji prolaze tim putem.

Nataša Kovačević