KOTOR VAROŠ 21. novembra – Neka stara priča svih nas koji smo ga davno, davno napustili. Nekih nas koji, ne baš često, ali mu se ipak vraćamo. Nas koji smo živjeli u zgradama, a živjeli kao velika, sretna porodica.
Nas koji smo igrali od lastiša do ’’trule kobile’’, dok sunce ne zađe ili dok jedna od mama ne izađe na balkon i pokupi sve nas.
A nama se nije išlo. Spavali bi na parkingu ispred zgrade, samo da se mame nisu bunile.
Kotor Varoš koji nas je krio, svaki put kada smo krišom otišli na noćno kupanje do Brane ili u krađu neke voćke usput.
Ili smo otišli na Ljubin točak, pa usput ubrali sve zabranjene tulipane.
Ili možda Kotor Varoš kada smo sa 13 godina mislili da smo odrasli dovoljno da se Bregova smijemo sami na Bjeline?! A u kesi za čitav dan kupanja pakovali bi kiflu i paštetu, krastavac bi bio već luksuz.
E taj Kotor Varoš, nesigurno siguran za sve nas koji nismo razmišljali o njemu dok smo gradili prva mišljenja, iskustva i ljubavi.
Ovaj Kotor Varoš koji mami osmijeh na lice kada ga se sjetimo u daljini. Hvala mu…
D.D.
