KOTOR VAROŠ, 2. avgusta – Postoje vijesti za koje čovjek nikada nije spreman. Vijesti koje u nekoliko trenutaka utišaju jedan grad, slome mnoga srca i ostave pitanje na koje odgovor ne postoji. Zašto?
Danas je Kotor Varoš ostao bez dvojice svojih mladića. Bez Saše i Mehe. Dvojice momaka koji su tek počeli da pišu najljepše stranice svojih života, a čija je priča, nažalost, prerano završena.
Kao profesor, imao sam privilegiju da ih upoznam u školskim klupama. Predavao sam im, učio ih nastavnom gradivu, ali sam, kao i svaki prosvjetni radnik, želio da ih naučim i nečemu mnogo važnijem, da budu dobri ljudi.
A oni su to već bili.
Bili su skromni, pošteni i marljivi. Momci koji su u učionicu unosili vedrinu, a ne nemir. I kada bi ponekad zakasnili na čas ili ne bi znali odgovor na neko pitanje, nisu tražili izgovore. Dovoljan je bio njihov iskren osmijeh, onaj mladalački, bezazleni osmijeh koji nije skrivao ništa osim dobrote. Čovjek se na njih jednostavno nije mogao naljutiti.
Danas, kada ih više nema među nama, upravo taj osmijeh prvi dolazi pred oči. Ne ocjene. Ne dnevnici. Ne odgovaranja. Ostaju pogledi puni života, prijateljstva koja su gradili i dobrota koju su nesebično dijelili sa svima oko sebe.
Kažu da profesor tokom svog radnog vijeka upozna hiljade učenika. To je tačno. Ali postoje oni koje vrijeme ne izbriše. Oni koji ostanu u srcu mnogo duže od školskih dana. Meho i Saša bili su upravo takvi.
Njihov odlazak nije samo nenadoknadiv gubitak za njihove porodice i prijatelje. To je gubitak za cijeli Kotor Varoš i širu zajednicu. Jer kada odu ovako dobri i mladi ljudi, ode i dio nade da će sutra biti bolje.
Teško je pronaći riječi koje mogu ublažiti bol roditelja i najbližih koji večeras čekaju korake koji se više nikada neće čuti. Teško je utješiti prijatelje koji će još dugo nesvjesno okretati glavu očekujući njihov osmijeh. Teško je prihvatiti da su dva mlada života ugašena u trenutku.
Ali ono što smrt nikada ne može odnijeti jesu uspomene. A uspomene na Sašu i Mehu biće ispunjene dobrotom, iskrenošću i osmijehom koji su ostavljali gdje god su se pojavili.
Neka ih anđeli čuvaju onako kako su ih ljudi voljeli.
A nama koji ostajemo neka ovaj bol bude opomena da više cijenimo svaki zagrljaj, svaki razgovor i svaki rastanak uz riječi: “Vidimo se.” Jer nikada ne znamo koji će biti posljednji.
Počivajte u miru, dragi moji. Hvala vam što ste, iako prekratko, svojim životima pokazali da čovjekovu veličinu ne određuju godine koje je živio, nego dobrota koju je ostavio iza sebe.
ĐURO KRČIĆ
