Lana Milojčić: Moda pobijedila znanje, zašto učenici više ne nose torbe?

KOTOR VAROŠ, 10. februara – Na velikom odmoru hodnici srednjih škola danas više liče na modnu pistu nego na mjesto gdje se dolazi po znanje. Patike blješte, telefoni svijetle, a torbe gotovo da ne postoje. Ako ih i ima, to su male torbice veličine većeg novčanika, dovoljne za nešto novca, ruž za usne, kabl za punjenje i telefon.

Sveska, knjiga ili pernica tu nemaju šta tražiti. Učenici dolaze u školu potpuno rasterećeni, bez torbi na ramenima. Nekada je početak časa pratio zvuk otvaranja rančeva, šuštanje listova i potraga za hemijskom ili obično olovkom po dnu torbe, a danas se čuje samo otključavanje ekrana. Pitanje profesora „imate li knjigu i svesku“ sve češće postaje formalnost, jer odgovor gotovo uvijek glasi imam u telefonu.

Tako je škola stala u memoriju uređaja. Bilješke su fotografije tuđih sveski, lekcije glasovne poruke, zadaci screenshotovi iz grupnih četova, a udžbenici PDF-ovi koje rijetko ko otvori. Sve postoji, ali malo toga ostaje zapamćeno. Kada učenik samo fotografiše tablu, mozak informaciju ne obrađuje nego je odlaže, kao knjigu na policu koju će prekriti paučina i koja se nikad neće otvoriti. Nekada je zapisivanje bilo pola učenja, ruka piše, mozak pamti, a gradivo dobija oblik. Danas informacija samo prođe kroz ekran i nestane prije velikog odmora.

Paradoks vremena je očigledan. Godinama se dizala galama da su torbe preteške i štetne, a dobili smo generacije koje svojom voljom u školu dolaze gotovo praznih ruku. Digitalno doba riješilo je težinu, ali je odnijelo naviku. Bez otvaranja sveske, podvlačenja naslova i zapisivanja definicije, čas postaje prolazna obavijest, a ne znanje. Posebno je upadljivo što torba više nije školska potreba nego modni detalj. Mora biti mala, estetska i da ide uz kombinaciju. Veliki ruksak danas djeluje staromodno (čak i za muškarce), gotovo neprihvatljivo. Nekada je status bilo znanje, a danas je status izgledati fensi.

Moguće posljedice se neće vidjeti odmah. Ocjene će još neko vrijeme opstajati zahvaljujući prezentacijama, brzom pretraživanju interneta i vještačkoj inteligenciji. Ali godine kasnije pojaviće se generacija koja je sve vidjela, a malo toga zapamtila, jer znanje ne ulazi kroz kameru telefona nego kroz ruku koja piše. Dok su torbe sve manje, bitno je da pamćenje ne ostane isto takvo.

Za ”Glas Kotor Varoša” piše: Lana Milojčić