KOTOR VAROŠ, 30. decembra – Stiže Nova godina tiho, na vrhovima prstiju, dok se stara još uvijek zadržava u ćoškovima kuće, među kalendarima s precrtanim danima i šoljama koje mirišu na posljednju kafu decembra. Ne odlazi ona naglo. Stara godina se uvijek oprašta polako, kao čovjek koji zastane na kapiji da još jednom pogleda dvorište u kojem je ostavio i smijeh i suze.
U njoj je bilo svega. Dana kada je sunce grijalo i dušu, i noći kada su brige bile teže od sna. Bilo je pobjeda koje smo slavili, i poraza koje smo nosili sami, bez svjedoka. U staroj godini ostaju, ljudi koji su koji su otišli, riječi koje nismo stigli reći i zagrljaji koje smo odgodili misleći da ima vremena.
U tim danima, kroz školsku godinu kroz koju ponosno koračamo, dvije osobe su ostale konstanta. Elena i Lana, školske drugarice i iskrene prijateljice, bile su tu kada je trebalo dijeliti sveske, tajne i snove. Njihovo prijateljstvo nije tražilo velike riječi, bilo je dovoljno da se pogledaš i znaš da nisi sam pa makar i blesavoj ideji bježanja sa časa iz preduzetništva.
Zajedno smo naučile da se godine ne pamte po datumima, nego po ljudima. Po onima koji te nasmiju kad ti se ne smije, koji te sačekaju i kad kasniš, i koji ostaju onda kada svi drugi odu. Stara godina je možda odnijela poneku iluziju, ali je ostavila ono što vrijedi više od svih planova.
Nova godina dolazi čista, kao snijeg koji prekrije stare tragove, ali ih ne briše do kraja. Ona ne dolazi da briše prošlost, nego da je nastavi. U ponoć se sudare dva vremena. Jedno odlazi umorno, ali ponosno, drugo dolazi radoznalo i blago nestrpljivo. I dok se nebo pali vatrometom, postaje jasno da su najljepši počeci oni u kojima ne koračaš sam.
Jer kad su tu drage duše Elena i Lana, Nova godina nije nepoznat osjećaj, ona je obećanje da prijateljstvo traje duže od svake stare godine.
Za ”Glas Kotor Varoša” piše: Marija PANIĆ
