Milovan Stojanović (65) iz Kotor Varoša sprema 50. maraton: Patikama i čeličnom voljom pobjeđuje staze i godine

Sljedeće godine navršava se tačno tri decenije otkako se ovaj čovjek prvi put upustio u ono što sam naziva najnezahvalnijim sportom na svijetu.

Prvi maraton istrčao je 17. aprila 1997. godine, u vremenu kada u ovom kraju o takvom nečemu niko nije ni razmišljao. Fudbal, košarka i rukomet bili su ono što se podrazumijevalo, a maraton je za većinu bio nepoznanica.

„Ovo je najnezahvalniji sport, gdje se čovjek bori sa 42 kilometra, gdje nema ničije pomoći – ili ćeš istrčati ili nećeš”, kaže Stojanović i dodaje da je riječ o samostalnoj disciplini kojom se ne može baviti svako. Potrebne su, kako objašnjava, predispozicije i, prije svega, snaga uma.

„Maraton je u svojoj definiciji jači od sporta. Kaže se i da istrčati maraton znači imati nadljudski organizam”, ističe naš maratonac.

Do te odluke došao je u ratnim godinama, kada je zbog opštih okolnosti bilo teško i naći druga za fudbalsku loptu.

„Otišao sam u Beograd kao buntovnik, da tako kažem. Neke kockice su mi se posložile – ne moram nikoga moliti da igramo loptu, baviću se sportom kojim se bavim sam”, prisjeća se. Trenirao je na stadionu Borca i u parku Mladen Stojanović, a u ratnom periodu odlazio je i u prirodu, boreći se sa usponima i napornim treninzima bez ičije pomoći.

Prvi maraton istrčao je u komadu, za tri sata i sedamnaest minuta, sa krizom koja ga je zadesila poslije trideset sedmog kilometra. Na taj rezultat je, kaže, i danas ponosan. Trčati je počeo sa trideset pet godina, a ljubav prema ovom sportu samo je rasla sa svakim narednim izazovom. „Pa drugi, pa treći, pa četvrti, pa peti… petnaesti. Nema odustajanja, to je moj život”, riječi su kojima Stojanović opisuje tri decenije trčanja.

Kroz cijelu karijeru, Stojanović nikada nije imao novca za ulaganje u skupu opremu, niti je iza njega stajao veliki sponzor. Sve što je postigao, postigao je sam, sopstvenom upornošću, uz solidne patike i minimum onoga što je maratoncu potrebno, piše Aloonline.

Ostala mu je u sjećanju jedna epizoda koja najbolje oslikava koliko je njegova posvećenost bila vidljiva i drugima. Jedan čovjek iz Banjaluke, vidjevši koliko uporno trči, rekao mu je da dođe kod njega, kupiće mu prave maratonke. Kada ga je vidio kako trči, dodao je samo jednu rečenicu koja je Stojanoviću ostala kao trajna uspomena: „Trčanje je tvoj život.”

Danas, uoči jubilarnog maratona, Stojanović otvoreno govori da bi mu pomoć dobrodošla.

„Nisam imao sponzore kako bih to mogao da isfinansiram do kraja, a sada, za ovaj jubilarni pedeseti maraton, volio bih kada bi neko bio voljan da stane iza mene i podrži ovaj podvig”, kaže.

Naglašava i koliko je ishrana važna za rezultat, posebno kod vrhunskih trkača koji imaju nutricioniste – nešto što je njemu, kaže, uglavnom nedostajalo, pa se snalazio kako je znao i umio.

Ne bira Stojanović ni anegdote iz kafanskih razgovora. Jednom prilikom, u društvu, jedan čovjek se opkladio da neće moći istrčati do Čelinca i nazad. Stojanoviću je to, kaže, i onako bio dio treninga, pa je pristao. Presvukao se i krenuo, ali na Starčevici, dok se okrenuo na dovikivanje, uganuo je nogu na šahtu. Tu se te večeri njegovo trčanje završilo.

Ako postoji trenutak koji najbolje pokazuje o kakvom je sportisti riječ, onda je to 2013. godina, kada je Stojanović, u pedeset trećoj godini života, u razmaku od svega sedam dana istrčao dva izuzetno teška maratona.

Prvi je bio maraton “stazama Branka Ćopića”, na relaciji od Novog Grada do Hašana. Za Stojanovića je ovo trčanje imalo posebnu težinu zbog ličnog poštovanja prema piscu čijim je stazama trčao, ali i zbog toga što je riječ o izuzetno zahtjevnoj trasi, punoj uspona i padova. Tu trku je i pobijedio. Trenutak dolaska na cilj, ispred škole, ostao mu je urezan u sjećanje zauvijek: dočekala su ga dvoje djece, ne sa trakom kakva se inače koristi na maratonima, već sa običnim konopcem.

„Kada sam vidio to dvoje djece kako drže onaj konac, emocije su me savladale”, priznaje Stojanović, dok mu se glas lomi.

Medalju mu je tada uručio Gojko Kličković, tadašnji načelnik opštine Krupa na Vrbasu, koji je, kako Stojanović prepričava, dobro znao koliko je staza zahtjevna.

„Popeo sam se na pobjedničko postolje, on mi je pružio ruku, čestitao, poljubio me i rekao: Svaka ti čast na hrabrosti. To mi je ostalo kao jedna od najdražih uspomena”, kaže maratonac.

Umjesto odmora koji bi svakom trkaču bio potreban poslije ovakvog napora, Stojanovića je već sedam dana kasnije čekao maraton na Plitvicama, po opštoj ocjeni jedan od najtežih na svijetu, planinska trasa sa dugim usponima i naglim spustovima, potpuno drugačija od ravničarskih staza poput berlinske, na kojoj se inače obaraju svjetski rekordi. Dvoumio se da li uopšte da otputuje, pa je odlučio da prvo istestira sopstveno tijelo. Kada je procijenio da nema većih bolova, odradio je dva-tri lakša treninga i krenuo na put, iako je bio svjestan da se poslije istrčanog maratona tijelo po pravilu odmara, a ne priprema za novi, još teži izazov.

Na samoj stazi morao je da raspoređuje snagu, svjestan da mu je tijelo svega sedam dana ranije već prošlo kroz maraton. Negdje oko trideset sedmog kilometra sudije su mu javile da se nalazi na vrlo dobrom, četrnaestom ili petnaestom mjestu, iako u tom trenutku nije ni znao tačno koji je po redu. U posljednjim kilometrima ušao je u dobar ritam i prestigao nekoliko trkača kojima je tempo popustio. Cilj je presjekao na osmom mjestu, među više od hiljadu i pet stotina učesnika. Da je sedam dana ranije pobijedio na jednoj trci, a potom, gotovo bez odmora, završio osmi na jednoj od najtežih svjetskih staza, Stojanović i danas navodi kao rezultat na koji je posebno ponosan.

Trideset godina i skoro pedeset maratona kasnije, među kojima su i tri ultramaratona u Podgorici, gdje je osvojio titulu balkanskog šampiona na pedeset kilometara, dva pehara i zlatnu medalju, kao i po dvadesetak trka u Beogradu i Podgorici, Stojanović se ni danas ne obazire na godine. Pred jubilarnim pedesetim maratonom u Podgorici ima na raspolaganju tri mjeseca priprema, bez posebnih uslova za intenzivan trening, ali sa istom onom upornošću koja ga prati od 1997. godine.

„Maraton ne ide na silu, sve se treba posložiti da bih ja bio ponosan i zadovoljan”, kaže na kraju razgovora, jasno dajući do znanja da odustajanje za njega nikada nije bilo opcija i da će, kako sam kaže, trčati maratone dok god mu njegovo tijelo bude služilo.

Autor:
Tamara Bogunović