KOTOR VAROŠ, 17. marta – Kako se približava oktobar 2026. godine i novi izbori, tako se na našim ulicama, seoskim sokacima i pred trošnim kućama ponovo ukazuje stara, dobro poznata slika. Političari, okruženi saradnicima, fotografima i kamerama, kreću u obilazak najsiromašnijih među nama. U rukama nose pakete brašna, ulja, šećera i osnovnih životnih namirnica. Na licima osmijesi za javnost. U objektivima pažljivo režirane scene. A pred njima ljudi čija je muka stvarna, duboka i svakodnevna.
I svaki put isto pitanje ostaje da visi u vazduhu: da li je to pomoć ili predstava?
Niko normalan ne može osporiti da gladnom treba dati hljeb, da usamljenom treba pokucati na vrata, da siromašnom treba pomoći. To je ljudski. To je moralno. To je dužnost svakog ko ima više od drugoga. Ali problem nije u pomoći. Problem je u načinu. Problem je u trenutku. Problem je u namjeri.
Jer, ako nekome zaista pomažete iz srca, zašto vam trebaju kamere? Ako nekome zaista želite dobro, zašto se ta dobrota budi baš pred izbore? Ako vam je stalo do sirotinje, gdje ste bili juče? Gdje ste bili prošlog mjeseca? Gdje ste bili svih ovih godina dok su isti ti ljudi tonuli sve dublje u bijedu?
Najtužnije u svemu nije ni paket hrane, ni lažni osmijeh pred objektivom. Najtužnije je to što se siromaštvo pretvara u scenografiju, a ljudska nesreća u politički rekvizit. Što se rana onih koji jedva preživljavaju ponovo otvaraju, samo da bi neko na njima gradio svoju kampanju. Što se patnja koristi kao pozornica za jeftinu promociju.
Postoji stara i mudra poruka: Neka ljevica ne zna šta daje desnica. U toj jednoj rečenici sadržana je cijela suština istinske humanosti. Dobro djelo ne viče. Ne traži aplauz. Ne objavljuje se uz veliki naslov i pompezan status. Ono se čini tiho, skromno i ljudski. Bez reflektora. Bez koristi. Bez političke računice. Ali ono što danas gledamo nije tišina dobrote. To je buka samopromocije.
To nisu posjete iz saosjećanja. To su obilasci iz interesa.
To nisu paketi solidarnosti. To su paketi za fotografisanje.
To nije pomoć čovjeku. To je pomoć sopstvenom rejtingu.
I zato ova pojava nije samo ružna. Ona je duboko ponižavajuća. Ponižavajuća za one koji primaju, jer se njihova nevolja izlaže javnosti kao dokaz nečije “brige”. Ponižavajuća za društvo, jer pokazuje koliko smo oguglali na nepravdu. I ponižavajuća za samu politiku, jer potvrđuje da je kod mnogih odavno prestala biti služenje narodu, a postala isključivo trgovina emocijama, slikama i glasovima.
Narod, međutim, nije slijep. I sirotinja nije bez dostojanstva.
Možda neko uzme paket jer mora. Jer glad ne pita za ponos. Jer dijete mora jesti. Jer frižider ne može čekati političku savjest. Ali to ne znači da ne vidi. Ne znači da ne osjeća. Ne znači da ne zna kada mu neko prilazi kao čovjeku, a kada kao glasaču.
Zato je vrijeme da se jasno kaže: pomoć siromašnima nije predizborni performans.
To nije reklama. To nije kampanja. To nije prilika za političko poziranje nad tuđom nesrećom.
Ako želite pomoći – pomozite. Ali bez kamera. Bez objava. Bez velikih riječi. Bez računice.
Jer onaj ko zaista daje od srca, ne slika tuđu bijedu da bi sebi popravio imidž.
U vremenu kada je siromaštvo postalo svakodnevica mnogih porodica, društvu su potrebni sistemi koji će ljude izvući iz nevolje, a ne političari koji će se s tom nevoljom fotografisati. Potrebna su radna mjesta, pravednije plate, dostupnije liječenje, sigurnija starost i dostojanstven život. Potrebna je politika koja neće dolaziti na vrata siromašnih samo kad joj zatreba njihov glas.
Jer narod ne traži milostinju.
Narod traži pravdu.
Ne traži paket.
Traži dostojanstvo.
Ne traži fotografiju.
Traži život vrijedan čovjeka.
I zato, pred još jedne izbore, vrijedi zapamtiti: humanost koja traži kameru prestaje biti humanost. A politika koja gradi popularnost na suzama siromašnih odavno je izgubila i obraz i svrhu.
Dok god političari budu dolazili na vrata siromašnih samo onda kada im zatreba glas, a ne onda kada im zatreba čovjek, biće jasno da je riječ o predstavi, a ne o saosjećanju.
Nataša KOVAČEVIĆ
Svaka čast,svaka riječ je na svome mjestu.
Bravo djevojko, ljude i treba gledati:, ljudi ili ne ljudi, a siromaštva će uvijek biti, ne treba zaboraviti da smo svi mi proistekli baš iz takvih (siromašnih porodica), a te porodice su časne i poštene vrijedne divljenja.
Comments are closed.