NEKA VAM JE VJEČNI POMEN, MUČENICI NAŠI: Danas godišnjica masakra u Serdarima, da se više nikome i nikada ne ponovi…

9

KOTOR VAROŠ, 17. septembra – Zločini u Serdarima  počinili su 17. septembra 1992. godine  pripadnici muslimansko-hrvatskih zločinačkih vojnih jedinica. Tom prilikom je ubijeno 16 srpskih civila, od čega dvoje djece, a jedna trudna žena je teško ranjena, ali je uspjela da preživi.

Krivični postupak i optužnice za ovaj užasan zločin su dugo godina tavorile u fiokama pravosudnih organa Bosne i Hercegovine, ali i Austrije, gdje se jedan dio osumnjičenih sakrivao.

Serdari, malo srpsko selo od 10-ak kuća i 30 duša, nalazilo se u okruženju muslimanskih i hrvatskih sela. Situacija u Serdarima sve do marta 1992. mogla se nazvati  tolerantnom, a onda je nakon dramatičnih događaja u čitavoj BiH je počela da raste tenzija i stvara velika napetost između Srba, Hrvata i muslimana.

U kotorvaroškom selu Rujevica 5. jula 1992. pada krv, tačnije zloglasne muslimansko-hrvatske paravojne formacije u zasjedi ubijaju trojicu Srba: Milana Stevilovića (načelnika bezbjednosti 1. krajiškog korpusa VRS), Stevana Markovića (pomoćnika  načelnika bezbjednosti u Banja Luci) i Novu Petrušića (vojnik VRS). Mjesec dana kasnije u selu Vigošta, 14. avgusta 1992. muslimansko-hrvatski zločinci  ubijaju tj. masakriraju 14 pripadnika srpske Teritorijalne odbrane, a onda još pet boraca VRS u selu Plana.

Krajem avgusta 1992. na jednoj uzvišici iznad sela Serdari ubijeni su srpski civili na traktoru: Radenko i Borivoje Serdar.

 ZLOČIN

Uveče, 16. septembra 1992. godine u imućnoj kući Branka i Bosiljke Serdar se okupilo puno ljudi, odnosno njihovih rođaka. Atmosfera u kući nije bila previše vesela, već nekako puna zebnje, kao da su predosjećali krvavo jutro narednog dana. U kući Brankovog brata Drage Serdara bila je vesela atmosfera, jer su isčekivali naredih dana svadbu Slavenka Serdara, Draginog  sina.

Oko 5:30 sati tog 17. septembra 1992. Serdarima počinju da odjekuju rafali iz automatskih pušaka. Jedna manja jedinica sa 20 pripadnika zločinačke muslimanske Teritorijalne odbrane  upada u selo i počinje da ubija sve što hoda. Upali su u kuće mještana te počeli sa ubijanjem paljenjem kuća i pomoćnih objekata. Ono što nisu uspjeli da ubiju to su zarobili i poveli sa sobom.

Radmila Serdar, svjedoči 1993. godine, pred pravosudnim organima Republike Srpske. Ona je ovu izjavu dala u bolnici:

– “Ja sam se tog dana nalazila kod svoje kuće u Serdarima zajedno sa mužem Jelenkom. U kući su se, pored nas, na spavanju nalazili svekrva Bosiljka, zaova Radmila, ujna Milena Bencuz i njene kćerke, Slavojka Bencuz, tetka Ljubica Tepić i njeno dvoje djece Snježana i Slobodanka. Ujutro, oko šest sati, probudio me pucanj, kao i sve ostale. Kasnije sam čula da je od tog pucnja poginuo Slavko Bencuz.

Svi koji smo bili u kući, osim mog muža koji je otišao u potkrovlje sa puškom, sakrili smo se ispod stepenica… Osjetila sam da se puca po kući, staklo je počelo da puca. Osjetila sam da sam ranjena u predjelu stomaka, ali sam mislila da su to komadi stakla, a ne geleri. Čula sam dozivanje ustaša i muslimana ali im nisam odmah raspoznala glasove. Ustaše i muslimani su pucali po kući, po prozorima a onda su bacali bombe kroz prozor kod stepeništa tako da su one išle na nas. Ja sam od bombe zadobila povrede, ali se nisam javljala. Vrata na kući bila su zaključana. Čula sam korake ispred vrata.

Pucali su u vrata. Ušli su unutra. Ja sam zatvorila oči. Osuli su rafal metaka po nama. Meci su me pogodili u desnu ruku i u prsa. Nisam oči otvarala. Tada su počeli da razgovaraju među sobom. Psovali su majku četničku… po glasu sam prepoznala da su u mojoj kući bili: Besim Ćehić, Mirsad Smajić, Nijaz Smajić i Fikret Plančić. Svi iz sela Hanifići, moje komšije. Sa Nijazom Smajićem čak išla sam u školu.”

Radmila je, ranjena, nekako uspjela da se izvuče kada su krvnici otišli. Pobjegla je u selo Sakani. Nije znala da li je iko još preživio ovaj stravičan masakr. Taj dan, osim Radmile, preživjela je i njena ujna, Milena Bencuz, ali se nije javljala. Plašila se da su krvnici još tu negdje, u blizini.

Dalibor Serdar, brat od Gine Serdar zajedno sa svojim rođakom Dragišom, u vezi  ovog zločina kaže sljedeće:- “Ja i moj rođak, brat od strica, Dragiša Serdar, smo prvi uspjeli da dođemo do Serdara… Iznad Serdara smo vidjeli gusti dim, veliku vatru, prošli smo pre toga kroz selo Sakane, koji su neki pričali da su tamo svi pobijeni, da su svi stradali, jedni su rekli da su zarobljeni… Mi nismo znali uopšte šta se desilo. Kad smo došli iznad Serdara, imali smo šta i da vidimo. Sve je gorelo, bilo je u plamenu. Ušao sam do moje kuće, našao sam mog ujaka Simeona, koji je ispred kuće plakao. Moja majka je već bila mrtva, rekao mi je samo da priđem i da je poljubim. I to je sve bilo. Dvojica boraca su me uhvatila ispod ruke. Od tog trenutka se ničeg više ne sjećam. Bilo bi krajnje sramno da ovako nešto prećutimo…”.

Milena Bencuz, koja se sa najvećom tugom sjeća tog zločina, kada je izgubila svoje najdraže, muža Slavka i ćerku Slavojku, kaže: – “Moj pokojni muž je imao sestru u Serdarima. Mi smo otišli naveče kod njih, ostali smo dugo sjedeći i tu smo i prenoćili. Sutradan smo pošli kući… Bio je ovako neki grm i neki potočić. Oni su tu napravili zasjedu, tu su nas dočekali. Muža su mi ubili odmah. Muž je pao ispred mene na 3-4 m. Oni su mene ranili, ja sam se vratila. Ostalo mi je djete kući. Ja sam se vratila u kuću. Pucalo se sa svih strana. Našla sam ih žive, ja sam tu pala i više ničeg se ne sjećam šta se dešavalo… Poslije sam opet čula da viču: Besime, Elvedine… Toga jutra oni su išli odozgo, pa su prije našu kuću zapalili i štale i zgrade, sve su popalili  i sjena po polju. A onda su zapalili Nikole Dukića kuću. Onda su došlo dole na Serdare. Opkolili su skroz… Šta je bilo, šta se dešavalo, tu su pobili žene i djecu i ljudi što je bilo. Što su uspjeli naći to su i pobili. Nikad više tamo ja nemam snage da dođem. Moj muž je tu nestao, moje djete nestalo, jedino žensko što sam imala. Ja više nemam snage da se pojavim ni da prođem tamo. A ja živit’ moram, ne mogu se ubiti, ne znam šta da radim. Da nisam ostala živa, kamo sreće.

Gina Serdar, je svjedočila o ovom monstruoznom zločinu, nekoliko nedelja nakon što se desio: – “Uhvatili su me za ruku i odveli sa sobom. Majka mi je jaukala da me vrati. Ostala je živa, poslije ili su je ubili ili je umrla od muke. Otišli su dole prema potoku i pjevali su pjesme ‘Ko gubi, gubi’. Dole u potoku bila je Bore Serdara štala, zapalili su je. Na brdu ih je čekalo dvadeset. Udružili su se i zajedno otišli preko Bosanke i Tešića  u Bilice. Do Bilica sam išla odvezanih očiju, a onda su mi tamo zavezali oči i vodili su me. Doveli su me do jedne kuće, gde nikoga nisam vidjela od žena, sve su bili muškarci. Odveli su me u podrum gde nije bilo ni prozora, jako tamno… Zaključali su me.

Dragiša Serdar, takođe svjedoči o septembarskom zločinu 1992. kada su mu ubijeni otac, brat, snaha, stričevi: – “Ja sam toga dana se nalazio u mjestu Vrbanjci, udaljenom oko dva km od sela Serdari. Ujutro, oko pola šest, začuo sam pucnje iz pravca sela i uputio sam se ka selu da vidim o čemu se radi. Dolaskom u selo Sakane, sreo sam rođaka Dalibora Serdara, koji mi je rekao da je selo zapaljeno i da je sve pobijeno. Uputili smo se ka selu, videli smo da su kuće zapaljene… Kada smo stigli tamo, već je bila i vojska (VRS) stigla. U samom selu sam ispred svoje kuće zatekao ubijenog rođaka Mirka. U dvorištu sam video ubijenog oca, a nekoliko metara dalje od njih, ležao je i ubijeni stric Branko Serdar. To je bio stravičan prizor. Kuća gori, ubijeni na sve strane… Na ulazu u porodičnu kuću, jedan vojnik mi saopštava da mi je ubijen brat i snaha. Zatim sam otišao do kuće strica Branka, gde sam u prizemlju njegove kuće zatekao ubijenih sedmero rođaka, od kojih je bila jedna djevojčica od 4 godine… Kada sam vidio to, otišao sam do kuće svoga strica Slave, gdje mi je vojska isto rekla da je on ubijen u kući, da je zapaljen. I danas posle toliko godina, ja ne mogu da odem u selo jer mi se sve te slike vrate, kao da je juče bilo. Moja majka nikada nije otišla u selo, niti misli da ode. Svakoga dana razmišljam o tome šta se tada desilo i ne mogu da shvatim da neko ima takav motiv da napadne selo, naše komšije, koje su mnogo puta bili u selu, poznavali su nas. Ne mogu to da shvatim, da su došli sa oružjem, da pobiju taj narod, koji su godinama poznavali…”.

Nevenka Serdar, isto ima tužna i mučna sjećanja na serdarski pokolj: – “Toga jutra oko pola šest, okružili su nas sa svih strana, iz šume okolo. Bilo nas je ovde četiri  žene, bio mi je muž i djeca i jetrva. Bili smo u strahu, a čuli smo kako pričaju: ‘Imamo još ovu kuću… jesmo dobar posao napravili'… A sve su nam to napravili naše bivše komšije. Prije toga deset dana, ubili su mi sina jedinca, gore tu na putu na raskršću. Bila sam u crnini, ožalošćena, non-stop sam jaukala deset dana. A i to jutro imale smo strah i bježale smo. Moja starija kći i jetrve utekle su  prema vratima. Ja nisam mogla bježati, sa mnom je ostala mlađa kći od 6 godina. Ostale smo sjedeći, preko nas se pucalo. I ovuda su su ponovo vikali da su dobar posao napravili. Odoše gore u šumu, vrište od sreće,  to sam čula. I ja se ovdje vratim, kada se ono malo utišalo. Vidila sam sve ove mrtve, vidjela sam pokojnu Danku pred kućom, mrtva sjedi. Vidjela sam tamo u Brankovoj kući sve mrtvo, isto u Draginoj kući…”.

 IMENA ŽRTAVA

Serdar (Đorđe) Slavko, rođen 1932.
Serdar (Branka) Jelenko, rođen 1961.
Serdar (Cvije) Danka, rođena 1934.
Dukić (Nedeljka) Nikola, rođen 1955.
Bencuz (Jefte) Slavko, rođen 1936.
Serdar (Branka) Radmila, rođena 1970.
Tepić (Đorđa) Ljubica, rođena 1954.
Tepić (Sime) Slobodanka, rođena 1982.
Tepić (Sime) Snježana, rođena 1988.
Serdar (Đorđa) Drago, rođen 1945.
Serdar (Jefte) Bosiljka, rođena 1938.
Bencuz (Slavka) Slavojka, rođena 1971.
Serdar (Đorđa) Branko, rođen 1936.
Serdar (Jove) Mirko, rođen 1962.
Tepić-Serdar Spomenka, rođena 1972.
Serdar (Drage) Slaviša, rođen 1970.
Serdar Radmila – teško ranjena, trudna u 5. mjesecu trudnoće
Kukrić (r. Serdar) Gina – zarobljena
Bencuz Milena – teško ranjena

 IMENA PROCESUIRANIH I OPTUŽENIH

Fikret Planinčić, zvani Taci, od oca Abaza i majke Kade , rođen 17.8.1956. u selu Dabovci, opština Kotor Varoš. Završio osnovnu školu, nezaposlen, otac 1 djeteta, slabog imovisnkog stanja.
Rasim Lisančić, od oca Mustafe i majke Derviše (r. Jeleč), rođen 15.12.1945. u Dabovcima, opština Kotor Varoš. Završio osnovnu školu, neoženjen, živi od poljoprivrede, slabog imovinskog stanja.
Sead Menzil, od oca Ismeta i majke Zemke (r. Turan) rođen 12.6.1964. u Hrvaćanima, opština Kotor Varoš. Završio srednju školu, po zanimanju rukovaoc građevinskih mašina, oženjen, otac 2 djeteta, srednjeg imovinskog stanja.
Mirsad Vatrač, od oca Sulje i majke Zlatke (r. Ramić), rođen 19.2.1964. u Dabovcima, opština Kotor Varoš. Po zanimanju kv zidar,oženjen, otac 2 djeteta, slabog imoviskog stanja.
Besim Botić, pripadnik muslimanske TO, iz Hanifići
Mirsad Smajlović, pripadnik muslimanske TO, iz Hanifići
Nijaz Smajić, pripadnik muslimanske TO, iz Hanifići
Muhamed Sadiković, komadant muslimanske TO za Kotor Varoš
Suad Botić, pripadnik muslimanske TO
Mujanović Nermin, pripadnik muslimanske TO

 POSLJEDICE

Gina Serdar je otišla u Beograd, gdje je zasnovala svoju porodicu, a u Serdare više ne dolazi, jer nema kome i nema gde. Danas poslje toliko godina o zločinu u Serdarima ona kaže sljedeće: – “U tom zatvoru, podrumu su me zadržali 4 dana i 3 noći. Tek kada su me pustili čula sam da su svi stradali, da nije niko preižio. Prepoznala sam Botić Besima, Menzil Suada, Mujanović Nermina, Smajlović Mirsada. Takođe, sam među njima prepoznala Iisančić Rasima, koji mi je stavljao nož pod grlo. I danas posle puno godina, sa puno bola i tuge u srcu, ne mogu da zaboravim taj najteži dan u svom životu, jer je bila velika tragedija i veliko stradanje…”.

Četiri mjeseca kasnije Radmila Serdar je u Banja Luci rodila zdravu djevojčicu koja je po ocu dobila ime Jelenka.

Isti dan, ali kasnije, oko podne, nakon ovog nekažnjenog zločina u Serdare su došli pripadnici Vojske Republike Srpske, a među njima i Dragiša Serdar, koji je bio na položaju, čuvao stražu, kome su otac i rođaci ubijeni tog dana, zatim i Dalibor Serdar, kome je ubijena majka, koji danas vrlo nerado pričao o onome što je vidio tog kobnog dana. Danas ni oni više ne žive u Serdarima.

Mnogi rođaci koji su izgubili svoje najdraže, nikada više nisu dolazili u Serdare, jer im se užasne slike vraćaju i izazivaju strašan osjećaj mučnine. Svih 18 žrtava iz Serdara, sahranjeni su na mjesnom groblju u Dabovcima. Tako je uništeno jedno malo srpsko selo u opštini Kotor Varoš.

Fikret Planinčić i Sead Menzil osuđeni su na po 11 i po godina zatvora, Mirsad Vatrač na deset i po, dok je Rasimu Lišančiću izrečena zatvorska kazna u trajanju devet i po godina.

SUĐENJA I OPTUŽNICE

Nadležnim pravosudnim organima Bosne i Hercegovine ovaj predmet o zločinima u Serdarima je podnijet još 2009. godine, a prvo suđenje je otpočelo tek krajem 2011. godine u Sarajevu. Tom prilikom su procesuirana samo četiri  pripadnika muslimanske Armije BiH, iako ih je učestvovalo više njih.

Ključni svedok na ovom suđnju je bila Gina Serdar, koja je bila i očevidac. Ona je identifikovala optužene i dala jasan iskaz o tome šta se dešavalo i o svom zarobljavanju. Prvostepena presuda je izrečena 13. januara 2014. godine, a glasila je:

Fikret Planičić, osuđen na 11,5 godina zatvora.
Sead Menzil, osuđen na 11,5 godina zatvora.
Mirsad Vatrač, osuđen na 10,5 godina zatvora
Rasim Lisančić, osuđen na 9,5 godina zatvora

Tužilaštvo BiH je obustavilo krivični postupak protiv Rasima Lisančića, jer je optuženi umro mjesec dana nakon izricanja prvostepene presude.

Dana 28. januara 2015. Apelacioni Sud BiH je ukinuo “nerazumljivu” prvosetepenu presudu protiv Planičića, Menzila i Vatrača.

U austrijskom gradu Linc, suđeno je još jednom pripadniku muslimanske TO koja je učestvovala u napadu na Serdare 17.9.1992. Ovo suđenje je imalo veliku pažnju u Austriji i polemiku, jer je započeto, tek nakon prvostepene presude pravosuđa BiH vezano za ovaj zločin. Presuda još nije poznata.

PRIREDILA: M. PETROVIĆ

PODELI

9 KOMENTARA

  1. Radi zastite ljudi, istinu o napadu na Serdare a kako vidim i losih citalaca, ne mogu napisati.
    .Tada sam bio na Bastini, pozvan sam u taj napad bio s jednom grupom Hrvata,saznao sam detalje akcije, znam mnoga imena ucesnika napada,tu su bili pripadnici HVO-a, u uniformama, neke nisam prije poznavao ali sam ih tu upoznao..i igrom slucaja u tom napadu nisam ucestvovao. Poslije napada nasao sam se s njima, saznavsi za pokolj ostro sam protestvovao a i mnogi od njih su se kajali, rekli su da nisu ocekivali, fakticki izdaju,klopku u koju su usli posto je to bila zamisljena kao veca vojna akcija nakon pristizanja pripadnika HVO u Kotor Varos……PS……dobicete sire informacije u mojoj knjizi Kotor Varos Ratni Raspored

  2. Kotor Varos je okupiran 11 juna 1992 godine.Svi kasniji dogadjaji su posljedica okupacije od strane Srba.Dakle ni kod muslimana ni kod katolika, Hrvata i Bosnjaka, takozvanih, ne postoji ni pojedinacna i kolektivna odgovornost ni za jedan ucinjeni zlocin.Vi Srbi ste ubijali, palili, tukli, silovali, istjeravali nas.Vi ste zlocinci. Eto, zato sam ja, mozda sto bi Karadzic rekao, najbolji pisac Bosne a mozda i jedini, od mene boljeg Bosna nikad nije imala.Muslimana mozda nece nestati.

  3. Ibrahime Begicu laz ko pas! Ti si jedna obicna lazljiva fukara i sranje od negog tamo kao pisca. Veze ti nemas ni ocemu. Najbolje ti je da sutis i prestanes da lazes

  4. Pokolj u Serdarima nisu uradili samo muslimani. Muhamed Sadikovic nema veze s time, napad na Serdare su pripremili Hrvati iz razloga sto su Bilice paljene 2 x od strane Srba i sto su Srbi u Serdare poceli dovoziti tesko naoruzanje, artiljeriju za napad na Bilice i Bastinu.Napravljen je dogovor da zajedno ucestvuju Hrvati i Muslimani, zajednicka akcija,ukljucujuci Hanificane,Ravljane,Vranic,medjutim s Ravana i Vranica, niko nije dosao u terminu napada. Neko od Hrvata je dojavio Srbima u Serdare da ce napad biti ujutro, muskarci su se povukli s oruzjem, postavili odstupnu klopku a u selu ostavili svoje zene, djecu i starije ljude, naoruzane puskama i bombama.Napad na Serdare su organizovali Hrvati iz Bilica i pripadnici HVO koji su stigli u Kotor Varos nakon proboja. Medju pripadnicima HVO bilo je nekoliko Muslimana.sakupili su se u prethodno popaljenim Tesicima zajedno sa braniocima iz Hanifica….tu sam vidio smijesnu scenu, neka curica u dimijama goni stapom krme ispred sebe pa kad sam ih pitao zasto mala goni krme rekli su mi da sakupljaju stoku pa i krmad, u slucaju da nestane hrane…..helem,nijedna prica o Serdarima nije istinita za nacin napada i izvodjace napada a posebice da su Serdare napali muslimani. Osudio sam taj pokolj,licno dosao u Stab HVO-a na Bastini, upitao ih za to i zasto su to uradili i rekli su mi da su upali u klopku.Nisu znali da su u selu samo zene, djeca i stariji ljudi i kada su krenuli u napad na njih je pucano iz sela, pucale su zene.Otvorili su vatru i ubijali sve zivo, od kokosa krmadi do ljudi. Kasnije su uletjeli pri povlacenju u klopku, docekali su ih Srbi iz Serdara, jedan je od njih poginuo, jedan ranjen…..Nijedan od Hrvata nije osudjen za napad a Hrvati su isti i smislili i uradili zajedno sa Hanificanima.Radovan Karadzic je za taj pokolj izvjestio Ujedinjene nacije, koje imaju Vojni Komitet…..helem, u Serdarima se desio zlocin. Medjutim nacin na koji Srbi to prikazuju, cak sam gledao i videa po nazivom Krvava zora u Serdarima,iako fakticki tacan, srpskom retorikom izaziva gnusanje.

  5. pa ko pobi Sprzu,Neru,Batu,13 ukupno….ko pobi ljude u Kotoru,Hrvacanima.ko otvori zatvore ?To su mirni Srbi koji su uvidjeli opasnost od opasnih Muslimana i Hrvata pa su ih morali ubijati,klati,silovati,paliti,istjeravati,ugrozenost je bila velika a babo tako se otimao,skicao da su ga kotorvaroski Srbi morali preklati jos prije Serdara.Ko ubi majstora Juru ?

  6. I ovaj u Austriji je osuđen na 11 god. Na kraju priznao tokom žalbenom postupka.
    Međutim, najkrivlji nisu nikada ni optuženi. Vođa je bio Čehić u pratnji ” svojih” ljudi kojima je podijelio puške sa kojima je švercovao prije početka rata. Od ovih četvorice suđenih samo je Planinčić učesnik, Menzil vjerojatno samo na Bencuze, a Vatrač i Lišančić ni pod razno. Gina ih je vidjela u Bilicama i brka Lišančića sa Muharemom.
    Sadiković bi trebao biti prvo optuženi, on je odobrio napad. Većina napadača ne zna šta se desilo zapravo. Četvorka koja je ušla u kuću jasno da je znala. Zašto su Smajići još na slobodi?
    Po povratku u Bilice rečeno je da su se žene i djeca u kući sami digli u vazduh. Kasnije je bila priča da su dobili ultimatum od 5 minuta da se predaju (što nisu učinili) ili će biti ubačene bombe. Od ove četvorke se čulo da su likvidirali samo onog iz potkrovlja koji je uzvraćao paljbu, za ostale u stepeništu su rekli da su izginuli od bombi.
    I zašto Gina krije ko ju je zarobio? Tu osobu ona vrlo dobro zna ali ju nikada ne spominje. Mislim da su skupa išli u školu.

  7. Ni jedan pokolj nema opravdanje.Ko može narediti da se puca u civila,a ko izvršiti takvu naredbu?Majčina suza jednako je teška bez obzira koja nacionalnost je u pitanju.Naj lakše je prebacivati lopticu ko je kriv.Nasjeli smo na onu “Zavadi pa vladaj”. I u ratu postoji kodeks.Pišite malo o borcima koji su to stvarno bili.Borci koji se ne stide svog učešća u ratu.Nadam se da naši potomci neće morati da ratuju za tuđe ideale.

  8. Pokolj u Serdarima nema nikakvog opravdanja,isti je ucinjen u vrijeme dok sam bio na Bastini. Znam kako je i ko je to izveo, znam i razloge zasto je to ucinjeno koje Srbima se ne mogu objasniti, razlozi su ipak neopravdani i iskreno mi je zao sto se to desilo. Medjutum, nacin na koji izvjestavate o tom pokolju je mizeran. Pokolj se desio ali u isto vrijeme Srbi su ubijali muslimane i Hrvate po Kotor Varosu i okolnim selima.Prije napada na Serdare, koji su oznaceni kao vojni cilj, tu su Srbi poceli dovoziti oruzje,u Bilicama Srbi su ubii 11 ljudi, 2 x su palili kuce u Bilicima i slicno i odgovor je bio napad na Serdare…dalje u knjizi Kotor Varos Ratni Raspored

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here