Ovo su kotorvaroški maturanti, koji su ostavili su trag koji se ne briše, trag iskrene dobrote, nesebične pomoći, snažnog zajedništva i ljudskosti

KOTOR VAROŠ, 20. maja – U generaciji maturanata gdje se često mjere samo brojke, ocjene i diplome, postoji jedno odjeljenje koje je biralo drugačiji put. Odjeljenje ekonomskih tehničara iz JU SŠC „Nikola Tesla“ u Kotor Varošu nije postalo poznato po prosjeku 5,00 niti po vitrinama punim pehara i medalja, iako ni toga nije manjkalo. Ono po čemu su zapamćeni daleko nadilazi školske mjerne jedinice koje ne poznaje ni matematika ni ekonomija.

Ovi mladi ljudi ostavili su trag koji se ne briše, trag iskrene dobrote, nesebične pomoći, snažnog zajedništva i ljudskosti kakva se rijetko viđa. Njihova školska priča bila je lekcija svima, da veličina čovjeka ne stanuje u brojkama, nego u djelima koja govore više od riječi, a snažnije od svih ocjena.

Od prvih školskih dana, ovi mladi ljudi pokazali su da se veličina ne mjeri matematičkim brojkama, kao što ih je učio profesor Sergej. Njihova snaga nije bila u formulama ili definicijama, već u načinu na koji su prilazili drugima, s osmijehom, razumijevanjem i spremnošću da pomognu. Kada su drugi jurili za titulama i priznanjima, oni su izabrali put tihih heroja, onih koji podmetnu rame kada treba, koji ne okrenu glavu od tuđe tuge i koji znaju da prava pobjeda nije kada si prvi, već kada nisi zaboravio biti čovjek.

IV-2 je bio više od razreda. Bio je porodica. Zajedno su volontirali u Crvenom krstu, učili kako pomoći nekome u nevolji, kako zaustaviti krvarenje, ne samo ono fizičko, već i ono koje potiče iz slomljenog srca ili ranjene duše. Svaki učenik polaznik obuke iz prve pomoći znao je da znanje koje stiče nije samo za testove, već za stvarni život, za momenat kada neko u očaju potraži ruku spasa.

I tu ruku ovi mladi ljudi su pružali bez zadrške. Kada su postali punoljetni, mnogi od njih postali su i dobrovoljni davaoci krvi. Zajedno su dali više od 20 doza, više od 20 života spašenih, više od 20 puta kad su nepoznatom čovjeku bili posljednja nada. Nisu tražili aplauz, nisu tražili priznanje. Dovoljno im je bilo znati da su učinili dobro djelo.

Mnogi profesori koji su im predavali će priznati i sami reći da su ovo djeca koja su ih učila koliko je škola više od nastave. Kad je trebalo organizovati humanitarnu akciju oni su bili prvi. Kad je trebalo pomoći starim i nemoćnim bili su već na terenu. Njihova snaga bila je u zajedništvu, u onoj nevidljivoj, ali čvrstoj niti koja ih je povezivala. I nije to bila ni matematika, ni informatika, ni ekonomija, to je bila ljudskost.

Možda njihova imena neće krasiti zidove škole kao nosioci Vukovih diploma, ali će zauvijek biti upisana u srcima onih kojima su pomogli. Jer pravi uspjeh ne stoji u svjedočanstvu, već u djelima i osmijehu koji ostaviš iza sebe, u ruci koju pružiš kad zatreba, u tišini u kojoj se osjeti zahvalnost.

Oni su pokazali da najvažnija lekcija ne dolazi iz udžbenika, već iz svakodnevnih djela. I zato će, sada kada su ugasšena svjetla učionice i kada se školsko zvono oglasilo posljednji put, njihova priča trajati. Jer, biti maturant znači zatvoriti jedno poglavlje, ali biti čovjek, to je knjiga koju pišeš cijeli život.

 Kristina TEINOVIĆ