Paroh javoranski Aleksandar Španić o običajima na pravoslavim sahranama: Postali smo ljudi tijela, a ne duha i onoga čemu nas uči sveta vjera

KOTOR VAROŠ, 25. februara – Povodom teksta naše urednice Nataše Kovačević u kom je pisala o tome da li je vrijeme da se promjeni običaji na pravoslavim sahranama, zatražili smo komentar paroha javoranskog oca Aleksandra Španica. 

U svom tekstu Nataša Kovačević navodi:

”Na dan kada se čovjek ispraća na vječni počinak, tišina bi trebalo da govori više od bilo kakvih riječi. A opet, kod nas se taj dan često završi za pretrpanim stolovima, u buci escajga, glasnom žagoru i razgovorima koji nemaju nikakve veze sa tugom, poštovanjem i molitvom. Riječ je, naravno, o ručku poslije sahrane, običaju koji je, možda nekad imao smisla, ali danas sve češće gubi dostojanstvo.

Porodice koje su tek izgubile nekog svog, umjesto da u miru nose bol, ulaze u dodatni stres. Kako obezbijediti ručak za stotine ljudi, koliko će to koštati, hoće li biti „dovoljno“, hoće li se neko uvrijediti. Troškovi nerijetko prelaze granice razuma, a ono što bi trebalo da bude čin saosjećanja često se pretvori u glasnu gozbu, neprimjerenu trenutku u kojem se opraštamo od pokojnika.

U mnogim sredinama već se tiho govori o ovim temama, ali rijetko ko se usuđuje da ih izgovori naglas. A promjene, ako treba da budu prihvaćene, moraju doći sa mjesta koje ljudi poštuju i slušaju. Da li je to lokalni sveštenik, koji najbolje poznaje svoju parohiju i njene navike? Ili možda sama zajednica, koja bi, uz blagoslov Crkve, mogla riješiti ovaj problem.

Jer suština pravoslavne, kao i svake druge sahrane, nije ručak, nije cvijeće, nije broj stolova ni količina hrane. Suština je molitva, tišina, dostojanstvo i poštovanje prema onome koji odlazi, ali i prema onima koji ostaju. Suština je da se bol dijeli, a ne da se pretvara u društveni događaj.

Možda ne treba ukinuti običaje naglo i bez razgovora. Ali možda je krajnje vrijeme da ih preispitamo. Ako običaj više opterećuje nego što pomaže, ako vrijeđa tišinu smrti i dodatno ranjava porodicu, onda on prestaje biti svetinja.

Prava promjena neće doći iz galame, nego iz odvažnosti i hrabrosti da se kaže, hajde da budemo ljudi, a ne robovi navike. Jer pokojnicima ne dugujemo ručak i cvijeće. Dugujemo im poštovanje. A živima razumijevanje i pomoć”.

Komentarišući tekst naše urednice, otac Aleksandar kaže:

”Čitao sam ovaj članak više puta i ne bi da se zamjerim nikome, ali počev od hrane sa kojom svugdje pretjerujemo vidimo da smo postali ljudi tijela a ne duha i onoga čemu nas uči svjeta vjera i u mnogo čemu pretjerujmo.

Od toga kakav je sanduk i koje cvijeće, a isti taj grob za godinu dvije zaboravimo, ni svijeću ne prislužimo.

Vrlo često i zaraste u travu spomenik najskuplji. Kod mene u parohiji ljudi imaju slobodu po pitalju podušnih ručkova, ali ima i kutija u koju daju prilog za porodicu.

Oni koji ne žele tu kutiju zamolim ih da ispoštuju radi onih kojima je potrebna pomoć, a novac usmjere u neke humanitarne akcije ili daju kao prilog hramu.

Sloboda je najveći dar od Boga i pravoslavna vjera se po tome poznaje, ali ne zaboravimo riječi apostola Pavla: “Sve nam je dozvoljeno, ali nam nije sve na korist…”

POVEZANI ČLANAK:

Nataša Kovačević: Da li je vrijeme da se promijene običaji na pravoslavnim sahranama?

V.Đ.