POUČNE RIJEČI: Pismo u kojem će se pronaći oni koji su NAPUSTILI SVOJ DOM

0
, Image: 14371731, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Panthermedia

KOTOR VAROŠ, 30. septembra – Vjerovatno da je većina nekoliko puta u svom životu čula kako su u tuđini ljudi “hladni”, da tamo nema mnogo izražavanja emocija i osjećanja.

Veliki broj ljudi ljudi koja iz Srbije ode u stranu državu da tamo živi i radi, obično kada se vrati u svoj rodni kraj bližnjima najčešće priča o tome “da narod nije kao ovdje” i da im je teško da se naviknu “na takav način života”.

Ima i onih koji zbog posla u inostranstvu i novčanih sredstava biraju takav život, ali ima i onih koji odluče da ne žele tako da žive.

Božidar Gojković, metalo-strugar u tuđini, kako kaže za sebe, obratio se redakciji Blic poslavši pismo koje je uputio Kancelariji za strance u Njemačkoj. Kako je napisao, pismo je samo tako oslovljeno, ali je prije svega namijenjeno svim onima koji su napustili Srbiju i iskusili slične poteškoće u tuđini.

Prenosimo vam pismo u cjelosti:

“Poštovani uredu za strance grada ***** Savezne Republike Njemačke, došao je taj dan kada nam se putevi susreću. Na jednoj strani on, izvjesni Her Gauland kamenog pogleda, preko puta sjedim ja, bez imena i prezimena. Naoružan samo hrpom papira, pokušavam da dokažem status korisnog subjekta u ovom društvu. Iako svjestan da mi oni za njih najvažniji papiri – od vrijednosti – na računu fale, sjedim sad mirno i uspravnih leđa ne bih li ostavio utisak čovjeka koji drži sve konce života u svojim rukama. Kao da mi od toga život ne zavisi, mogao bih mu nekakvom šaljivom balkanskom dosjetkom skrenuti pažnju na svoje bivstvovanje, koje se začudo proteže izvan okvira broja mog predmeta. Bolje da ne govorim u prazno i da pustim njega da diktira tempo razgovora. Ko sam ja da išta komentarišem.

Automatski se iskezih naglim spuštanjem donje vilice do anatomskih granica. Dobro je, pozdravio je to podizanjem jednog brka. Nadam se da je primijetio koliko mi se bijele zubi. Samo da nisu zabljesnuli previše, može pomisliti da zloupotrebljavam njemačko osiguranje. Budalo moja, što ti je to trebalo da čistiš kamenac kod Limanskog parka prije dvije godine. Riješih da ne pravim više nikakve grimase. Najkorisniji sam tada kada ne pravim nikakve fizičke, a ni psihičke trzaje. Već nekoliko mjeseci unazad razmišljam o tome šta me mogu pitati i šta ja njima smijem kazati. Svaku zamisao sam detaljno zapisao u blokče Vojvođanske Banke, ali sinoć sam ga prije spavanja stavio ispod jastuka i jutros naravno zaboravio. U ovom stanju bunila ne mogu da se sjetim ni jednog jedinog slova. Motaju mi se po glavi samo emotivne stvari, a ni traga od dobro osmišljenog podilaženja ovim mehaničkim bićima. Kao intelektualni zanesenjak, najradije bih se dotakao jaza između pravnog i realnog statusa stranaca.

Da li da mu spomenem sve one neprijatnosti na javnim mjestima: u pošti, u bolnici, na fakultetu, u prodavnici, u fabrici, u gradskom prevozu…Kada bi on mogao samo djelić toga da razumije, u zanosu bih mu do tančina ukazao na ophođenje njegovih domorodaca prema onim malo drugačijima, a u suštini istima. Ali, znam da bi se sve svelo na razgovor između mene i azbestnog zida iz vremena DDR. Taj službenik Gauland ne može da me shvati ozbiljno, jer je siguran da sam samo jedan od onih dalekih ljudi. Dalek sam mu geografski, ali i mentalno. I što je najvažnije, moja tamna kosa i guste obrve ga vizuelno svake sekunde podsjećaju na tu daljinu. Vidiš li ti to moj djed Savke, od tebe naslijeđene obrve su za ove ljude sredstvo duhovnog razgraničavanja. Ovu unutrašnju borbu prekide hrapavi i agresivni glas: “Herr Begovič, wie lange haben Sie vor, in Deutschland noch zu bleiben?“ (prevod: Gospodine Begoviću, koliko još dugo planirate da ostanete u Njemačkoj?) Odjednom mi kroz glavu protutnji najtuplji mogući bol. Odgovorih mu da je napuštam istog trenutka.

Trgoh se iz sna, ne vjerujući ni samom sebi da sam to uopšte mogao izgovoriti.”

(srpska info)

 

 

 

PODELI