PROŠLO JE 29 GODINA OD HEROJSKE SMRTI STANKA BOŽIĆA – KOBRE: NE ZABORAVLJAMO TE JUNAČE I NAJVEĆI PONOSU GRABOVICE

12
GRABOVICA, 17. novembra – Malo je selo Grabovica, tamo kod Kotor Varoša. Jedan dječak rastao je u velikoj porodici sa braćom i sestrama, desetoro njih od majke Cvijete i oca Miodraga. Rastao je sa svojim selom, sa Grabovčanima svojim. Odrastao je učeći o životu, slušajući priče o istoriji, o ratovima, o narodnim herojima svih ratova. Koliko se puta divio tim malim običnim ljudima koji su uradili velika djela… Divio im se Stanko, a ni slutio nije, da je, dok se školovao za mir, rastao da postane ratnik. Veliki ratnik. Mogu slobodno reći, ratnik kosovskog kova, prvog carskog ešalona…

Poslije završene škole, kao i mnogi iz njegovog kraja, kojima su porasla krila i želja za onim nečim drugim, odvela ga je u Sloveniju. Bila je to još uvijek Jugoslavija. Nije taj let dugo potrajao, a već se spremalo veliko nevrijeme u gnijezdu iz koga je odletio. Spakovao je ono malo života u jedan kofer i vratio se svome jatu u Grabovicu. A onda sa braćom u odbranu ognjišta na prvu, pa vrlo često i ispred prve linije. Tada je dječak iz Grabovice počeo pisati istoriju…
Juli 1994 godine.
Kako mi se često dešavalo da ne znam gdje mi je šta spakovano, imao sam dvije transportne torbe. Jednu transportnu torbu za kući i drugu, onu koju nisam nosio kući, jer je to bila terenska transportna torba. Čisti donji veš i nešto za ličnu higijenu, a sve novo… Idemo opet na teren. Bio sam “spreman” za putovanje na koje mi se nije išlo. Neko od mojih policajaca sa punkta motorolom je javio da me na punktu čekaju dva vojnika. Pitao sam, ko me čeka, ali nisam dobio dogovor, valjda su htjeli da me iznenade? Izašao sam iz “naše kuće”, uputio sam se prema punktu, a onda sam vidio da me čekaju moja dva brata po oružju.
Još mi je pred očima ta slika. Dva moja junaka, Gostimir Milošević – Miško i Stanko Božić Kobra. Falio im je Ranko Bukvić, pa bi slika bila moje sveto trojstvo. Ne znam koji je u mojim očima bio veći junak od njih trojice, a opet tako obični ljudi. Moji junaci čuli su od mojih na punktu da idemo na teren, pa su htjeli da se pozdrave sa mnom, sa nama. Nekako mi to nije slutilo na dobro, pa sam odmah potjerao loše misli iz glave, a navalile k'o lude. Više bih volio da idemo zajedno i da se ne pozdravljamo.
“Hajde pruži korak, šta se vučeš, k'o prebijen”,  Viče Kobra, a Miško dodaje: “Pa vidiš da mu se ne ide. Smiju se.
A, meni se stvarno nije išlo, meni se nikada nije išlo, jer sam svaki novi dan molio Boga da stane rat… Taj stisak ruke, ti zagrljaji ratnih drugova, to su zagrljaji planina, zagrljaji koji još uvijek traju… Udara mi, ma grmi mi srce, dok se grlimo. Nekako je to drugačije sa junacima, a ja imam dva ispred sebe.
”Vi došli da me pozdravite, a meni se sada nikako ne ide”, jedva prevalih preko usta.
”Ja sam ti rekao da ideš sa nama, ne može se nama ništa desiti”, Govori Kobra, a ja ga odmjeravam od glave do pete, gledam u ratnika.
”Brate, pa ti si sav izbušen, izranjavan, jel’ ono tri put”,  branim pitanjem svoju neodlučnost, a njegovu uvjerenost.
”Ma ne brojim ja to Vučko, neka glavu ne diraju, sve se ostalo može zakrpiti”, odgovara Kobra…
Ne bih ni ja brojao, ali ja nisam Stanko Božić – Kobra. Niko nije Stanko Božić – Kobra.
Zagrli me Stanko.
Dogovorili smo se da odemo do Modriče, a ja bih sa njima dvojicom išao na kraj svijeta. Sjeli smo u kafe bar ”Rim”, naručili piće i pustili mašti na volju. Malo smo se, po običaju, pričama vratili u Jugoslaviju, našim životima prije rata, a onda u realnost. Na momente sam zaboravljao da je rat, a onda me Kobra razbudi… Spominjemo akciju ”Sadejstvo 93”, a Miško nas prekida sa konstatacijom i kaže: “Slušam vas obojicu, kako se hvališete, a uzeli smo dalekovod sa četiri žice, kao da smo uzeli četiri grada”.
Smijemo se Mišku i njegovom komentaru. Njima dvojici je to bila samo još jedna akcija, a meni je svaka akcija bila kraj života. Želio sam samo da rat stane… A, njih dvojica? Ja sam ih gledao drugim očima, čitavu njihovu jedinicu. Spominju našu akciju na Svilaju, pa se prebaciše na Barakovac kod Doboja. Bilo je teško, a dobri smo bili. Pričaju o mojoj hrabrosti i kako vjeruju u mene, a ustvari me sokole, jer sam im rekao da mi se ne ide. Znaju oni da se ja bojim, ali kažu da ja imam nešto u sebi što njima ulijeva povjerenje.
Oni su za stolom u kafiću ”Rim” u Modriči, i u akcijama gdje smo učestvovali zajedno, bili isti. Oni su to radili i živjeli na drugačiji način. Oni su bili rođeni ratnici, a ja sam zalutao među njih. Nikada nisam vidio nikakav strah u njihovim očima, pa sam se pitao kako svoje strahove da sakrijem, bar dok ne puca. Opet spominju povjerenje i to nešto moje posebno. A, ja sam se samo posebno bojao. Popili smo nekoliko pića, a onda su njih dvojica, kao po komandi, ustali i rekoše da se moraju vratiti u jedinicu. Vratili smo se pješke do Jakeša, ostao sam sa njima na punktu, dok im nije naišao prevoz, pa sam se vratio u “našu kuću” da čekam naše izviđače i policajce, da im se pridružim na jednom od onih putovanja: “Upoznaj otadžbinu, da bi je više volio”…
Dok sam ležao i čekao pokret, nisu mi iz glave izlazili Miško i Kobra. Možda su došli da se pozdrave sa mnom, jer se više nikada nećemo vidjeti, a rat je, često se dešava da neko nekoga neće više nikada vidjeti. Otišao sam u mislima daleko sa sobom, a naših nema, pa nema…
Septembar je, već ga je trećina precrtana na kalendaru. Mi smo već treći mjesec na Vlašiću, radimo izviđanja, valjda se spremamo za nešto i čekamo da se bilo ko pojavi sa bilo kakvim informacijama od kuće, iz brigade, sa ratišta, ma bilo šta…? Da nam je bar nekakav radio u zemunici, da tandrlja.
Čuli smo jutros da su naši iz 1. Oklopne brigade otišli na Bihaćko ratište. Sa njima su korpusni policajci i izviđači. E, kada oni idu zajedno, onda je nešto veliko u pitanju. Sprema se akcija, a ja nisam imao priliku da ispratim Miška i Kobru, kao što su oni ispratili mene. Da ih “osokolim” , ma da ih samo zagrlim, kako se braća grle, ratni drugovi…
Čekamo vijesti sa Bihaća, to nam je nekako važnije od linije na kojoj smo bili, a i borci ABiH sa druge strane nisu preduzimali ništa, kao da su i oni čekali iste vijesti? Dok smo čekali, čini mi se da su septembarski oblaci bili nekako crnji i gušći. Nije sunce moglo da proviri, a da se u podne razdani, ma nije bilo šanse. Nije ovo dobro, neće ovo izaći dobro. I ne gledam više u nebo jer vidim ono što ne želim. Crno je da crnje ne može biti. Tek po neki sunčev zrak na trenutak probije, kao da javlja da se bori… Bori se sunce, naši se bore.
Došli su naši od kuće, a mi smo bili u izviđanju u nekakvoj planinskoj šumetini, onoj prokletoj vlašićkoj. Znali smo da je danas smjena, pa smo u izviđanju bili možda sat/dva vremena, za razliku od pravih izviđanja koja su trajala satima. Letimo da se vidimo sa našima, da se ogrebemo za pitu, rakiju, kolače, a ustvari letimo da čujemo šta se dešava sa našima kod kuće i na linijama. Pričaju da su loše vijesti, da ima poginulih i ranjenih, ali nisu čuli ko je od naših nastradao. Ko god da je, žao mi je.
 Nekako sam znao da neće biti dobro. Vidio sam onaj dan u Kobrinim očima sama nebesa, a zagrljaj bratski bio je pozdrav za zbogom, za vidimo se nekada na nekom boljem mjestu. Molio sam Boga da me razbudi. Krećemo kući na odmor, a meni su u glavi, pored moje rođene braće, mojih drugara i njih dvojica, Kobra i Miško. Nisam se pozdravio sa njima, pa mi je nekakav osjećaj krivice preplavio tijelo. Jedva čekam da ih vidim da čujem još jednu “običnu i malu” vojničku priču.
Stižemo u grad, noć je, na ulicama ima naroda, ima struje, rade semafori, a mi smo do par sati razvlačili ulje u teglicama, koje su nam služile kao svjetiljke. Malo ulja, probijeni čep od pive, a kroz čep provučen dobro natopljeni kanap ili pertla… Svijeća nemamo, odavno su pogorile, po grobljima najviše… A sutra jutrom, žurim u grad, vedro nebo, a grad crnji da ne može crnji biti. Sreo sam nekoliko drugara iz Korpusne policije i svi su bili tužni, jer je poginulo mnogo njihovih momaka, 14 u danu, korpusnih izviđača isto mnogo, devet u danu, mnogo braće iz drugih jedinica. Rekoše da ima iz 1. Oklopne brigade poginulih, a za jednog se posebno priča da se izdigao iznad svih svojom junačkom pogibijom… Ma da, to je to. Nekako sam već znao…
Jedva čekam da vidim Kobru i Miška da dobijem informaciju iz prve ruke.
Tražim nekakve brojeve, idem na govornicu da prozovem. Nisam nikoga dobio, niko nije kući, a znam da su živi jer njima ništa ne može biti. Oni su junaci. Niko ništa ne zna, a svi znaju da nije dobro. Vratio sam se kući i čekao da se jave, a već sam nekako znao da će osvanuti tužno jutro. Sutradan je grad bio obljepljen smrtovnicama. Izginuli su dječaci na Suvoj Međi. Rat je, pa se gine. Nama je stalno bio rat, ali nije svima…
Sreo sam jednog tenkistu iz 1. Oklopne brigade i on mi je rekao da je poginuo Kobra… Poginuo, ali onako kako njemu priliči, herojski. Rekao sam da znam. Znao sam da će se krvlju upisati naš nebeski junak. Poginuo je onaj dan kada se pozdravljao sa mnom. Znao je da će poginuti, pa mi je ostavio dio sebe u zagrljaju bratskom, za pamćenje.
Kroz glavu mi prolazi, tutnji ustvari, onaj dan za bratsko “pozdravljanje”, sokoljenje mene i oni zagrljaji za vojničku sreću, a za rastanak su bili. Vrti mi se kroz glavu Jakeš, Modriča, kaffe bar ”Rim”, vrti mi se ono njegovo: “Rekao sam ti, trebao si ići sa nama” A, sa njim biti u smrtnom času, veliko je bilo…
Nekako sam uspio doći do Miška, a kada sam ga vidio, još mu je u očima bio Kobra. Miško bez Kobre nije bio Miško, nije ni Ranko Bukvić. Bila su njih trojica, tri prsta jedne ruke.
Miško je uzdahnuo i pogledao preko mene, negdje tamo, čini mi se da je tražio Kobru. Počeo je priču, ali slovo po slovo:
”Bili smo u bazi, u Dubici ispod Odžaka. Oklop je mirovao u rezervi. Nije trebao ni ići sa nama u akciju. On (Kobra) i Ranko, dobili su dozvole da sutra idu kući, pa su planirali prespavati, jer nisu imali prevoz do Odžaka, do Jakeša, do kuće. Negdje oko ponoći, došao je neko iz komande brigade, dignuta je uzbuna i naređen je pokret. Mislili smo da idemo negdje krpiti koridor, da su Brčko, Gradačac ili Doboj u pitanju? Nije bilo ništa od toga, vozili smo tehniku i oklop u Modriču gdje nas je čekao voz sa onim dugačkim vagonima, platoima za prevoz. Nismo nikada pitali gdje idemo, pa nismo ni sada, jer smo uvijek išli tamo gdje gori, a onda smo saznali da idemo na Bihać. Kobra se cijelo vrijeme šegačio i govorio: “To je to. Dobio sam dozvolu da idem kući. Ići ću, ali u sanduku”.  Nije mi bilo pravo, ali smo se smijali i dobacivali njemu i Ranku, da ćemo i mi ići kući u sanduku, ali bez dozvole. Stigli smo u Blatnu kod Novoga. Spustili se sa voza sa oklopom, vozili smo se pored Une, a onda smo prešli u Dvor na Uni i krenuli prema položaju. 11. septembra ujutro radimo operativno izviđanje. Tenk, kojim je komandovao potporučnik Zoran Đurić, koji je tek stigao sa akademije, naletio je na minu, odvalilo je gusjenicu, a mi smo u među – prostoru. Odmah je i teško ranjen. Brzo smo se rasporedili i planirali kako da izvučemo tenk. Nije tu bilo nekog velikog puškaranja, dok nismo pokušali da izvučemo tenk. Drago Kuzmanović se odmah dobrovoljno javio i rekao je: Moji momci i ja ćemo otići da popravimo tenk, ali uz vašu podršku. Ako ginemo, ginemo zajedno.  Vuk je rekao da tenk moramo izvući i da Dragu i njegove, ne smijemo po cijenu života ostaviti.
Pa šta smo drugo mogli, nego da idemo sa Dragom i njegovima. Svaka im čast na odlučnosti i hrabrosti. Drago je nosio alat i srce, a mi puške i srce. Izvukli smo tenk, baš smo se radovali… Nije nam baš bilo jasno zašto nije bio jači otpor, ali u ratu je sve normalno i moguće. Sve je tada slutilo na izdaju, ali nismo smjeli ni pomisliti da smo prodani. Dobro je to sve bilo na početku”, otvori se moj Miško i nekako vedrije priča. Jer dok priča, Kobra je živ. Čini mi se da razvlači priču kako bi Kobra što duže bio živ u priči i sjećanjima…
”Osvanuo je taj 12. septembar i ništa nije slutilo da će se sve okrenuti protiv nas. Do tada se nikada nismo razdvajali, a on je uporno išao na drugu stranu, baš kao da je htio da nas zaštiti, tjerajući nas od sebe, kao da je znao”, uzdahnu Miško opet i nastavi, ali ovaj put mu se oči napuniše suzama i reče mi dok ih je brisao: “Ne mogu vjerovati da pričam o njegovoj pogibiji, a nije samo on poginuo… I Brane Vidović, poginuo je isto herojski kao Kobra, na transporteru. Njih dvojica vozili su i pucali, jer im je posada bila desetkovana. Pucali su i pokrivali izvlačenje našoj braći. Poginuli su od iste granate.  Ranjeni su, isto teško, Rajko Maksimović i Zoran Đurić. Poginuli su korpusni policajci, njih 14. Korpusni izviđači, njih devet. Borci iz drugih jedinica. Bio je to proklet dan za VRS.
Gorilo je nebo i zemlja se tresla. Svi smo čuvali jedni druge. Mi korpusne policajce i izviđače, a oni nas. Dok je Miško pričao, ja sam na trenutak odlutao… Vidio sam kao kroz maglu Kobru i sve njih kako na Barakovcu iznad Doboja, preskaču rovove i trče prema dijelu gdje su bili moji vojni policajci, izviđači, pješadija iz našeg 1. bataljona i pružaju im podršku pucajući iz svega što su imali, kako bi mene pokrili dok sam  nosio na sebi, našeg teško ranjenog izviđača prema našoj liniji… Zapalili su sve cijevi. Nije Kobra nikada ostavljao svoju braću. Nisam mu se nikada zahvalio jer mi nije dozvolio…
Prekinuo me Miškov uzdah. Znao sam da je Kobra hrabar, ali nisam nikada želio da vidim dokle je bio spreman da ide. A on se vinuo u sama nebesa svojim junaštvom. Tri puta ranjen.  U sama nebesa se uzletio svojim mrtvim tijelom, čuvajući naše žive glave… Miško je zašutio i pustio suze da padaju kako bi sjećanja na našeg brata ostala čista.
Pozdravio sam se sa Miškom, jer nije više bilo riječi, pričali smo suzama i ćutanjem.
Zvoni mi još u ušima ono Miškovo: “Kobra je svojom glavom taj dan platio mnoge naše glave”.
Sutradan sam čuo da ga spominju svi. O našem Kobri priča cijeli 1. Krajiški korpus, vojska cijela priča. Nakon par dana, otišao sam da posjetim neke od ranjenih boraca.
Mladen Čolić iz 1. bataljona Vojne policije, teško ranjen, imao je želju da mi kaže nešto. Jedva je pričao, držao je ruke na prsima i hvatao dah, zadržavajući one ljute muške suze… Ne plače Čola što ga boli rana, već što je čuo da je onaj sa transportera, onaj što mu je pokrivao izvlačenje, što mu je darovao život, ostao na krvavom polju.
”Ja sam taj dan živio između njegovih rafala. Gledao sam kako ginu moji junaci iz 1. bataljona, kako se junački bore naši Korpusni izviđači. Izvlačio sam se prema našim minobacačima, a njihov (Hamza ili Gazija) mitraljezac sa PKT-om, prikovao me je uz zemlju, pa sam gutao prašinu, dok sam pokušavao disati. A, onda je zagrmilo sa druge strane, meni iznad glave. To su moji iz 1. Oklopne brigade. Vrisnuo sam od sreće, jer nisam sam. Nisam ostavljen. Grme naši ‘pamovi’. Vidio sam da ovi što su me gonili, padaju kao snoplje. Pokušao sam da se izvlačim i sa svakim Kobrinim rafalom sa transportera, ja sam bio bliže spasu. Iako sam bio teško ranjen, ležao sam na leđima, vikao sam: To brate rođeni i plakao sam od sreće. Čini mi se da nisam ni krvario, dok je on pucao. Pucao je Kobra i nije im dao da dođu do mene, a sebe im je dao na dlanu. Gađali su ga sa svih strana, a on je i dalje pucao. Vidio sam u ratu mnoga herojstva, ali junaka Stanka Božića – Kobru…”,  grč na licu ranjenog brata, zaustavio je riječi, ali je rekao mnogo više…
On je ono nešto drugo, ono svetim što zovemo. On se uspeo u Carstvo nebesko kao vitez Lazarov…
”A, onda, kada sam uspio doći do naših položaja, ubacili su me u sanitet i cijelo vrijeme sam čuo rafale koji su meni sačuvali život. Evo i sada u bolnici čujem, kako Kobra puca i viče: ‘Ovamo braćo, ovamo’. Eh, da mi je bilo da poginem taj dan sa njim, ne bih žalio, jer sam svojim očima gledao nebeskog junaka… Dok budem mogao, moliću se za njegovu dušu”, veli Miško.
A, ti Stanko Božiću Kobra, dječače naš iz Grabovice male, pozdravi sve junake što se pokloniše Gospodu Bogu i pristupiše u prvi ešalon Carske Nebeske Vojske…
Pozdravi nam: Boru Stojčića, Dalibora Daču Stojića, Spasoju Gustovarca, Branu Vidovića.
Pozdravi nam: Brkić Gorana Sanu, Kukić Milenka, Dragog Kevića, Knežević Milanka, Ivanić Gorana, Kreću Nikolu, Predić Milana, Vujanić Zlatka, Šatara Srđana, Maletić Momčila, Peulja Sinišu, Crnomarković Nikolu, Zorić Duška, Drljača Milanka, Preradović Velibora.
Pozdravi nam: Aleksić Nenada Švračeta, Milošević Marinka, Vlajinić Predraga Kineza, Bosiočić Radu, Štrkić Gorana, Nježić Zdenka, Mitrović Marinka, Boškan Draška, Đukić Nevenka, Željka Bjeloševića…
Pozdravi nam svu braću u Carskoj Nebeskoj Vojsci…
Za vječno sjećanje i zahvalnost našoj braći koji su se krvlju upisali u Srpsku istoriju… Spavajte mirnim snom, junaci moji nebeski…
Djeco, pamtite ove heroje, pričajte i pišite o njima. Budite ponosni na njih jer su oni dali sve svoje, za vaše živote i radosti, za vašu budućnost. Poklonite se dječacima čije su igre i snove prekinuli rafali, zastanite malo kada prolazite pored njihovih grobova, zapalite svijeću i Bogu se pomolite. Dok budemo pamtili njih, sebe nećemo zaboraviti.
Branislav Vučić 
PODELI

12 KOMENTARA

  1. Miso Pavicevic sa 6 cetnika dosao je pred moju kucu u Blatnjak,maxuz da me ubije.Imali smo jednu raspravu prije rata,Asim Sipraga je pravio radnju-knjizaru na Staroj Carsiji-one kucice preko ceste nekadasnje Opstine,poslije Crvenog krsta-sada vidim da je renovirana,tada je i Nebojsa Sebic takodje pravio svoju radnju a majstor je bio Edhem Zulic-Zule.Asim me unajmio da radim sa Zulom ali sam trebao i Nebojsi-tako da sam radio kod obojice-pomagao Zuli.Nebojsa me volio-nakon izlaska moje zbirke pjesama Doslo Vrijeme,Nebojsa kao dopisnik raznih novina,objavio je niz tekstova o meni pod naslovima Pjesnik pod kosevima,Postar na skijama etc..u Oslobodjenji,Areni,Vecernjem listu,Tempu…bio sam kod njega i Zorice,bibliotekarke,na rucku u njihovom stanu.Njihova kcerka Irena je volila me kao pjesnika,
    Na gradiliste dolazi Sefko Dizdar ,nastavnik fizickog,i Miso Pavicevic,nastavnik ONO I DSZ-Opstenarodna odbrana i Drustvena samozastita,Sefko me je sprjecavao na svakom koraku,u skoli a kasnije u kosarci i fudbalu.Da me Sefko nije sprijecio,ja bih bio najbolje lijevo krilo Mladosti u mojoj juniorskoj generaciji….
    O tom druga prica….
    Dolazi Sefko i poziva ih na kafu i konjak,da sidju do Briona.Mene ne zove,Sefko je znao sve moje talente i sprjecavao me na svakom koraku gdje je mogao.Asim i Nebojsa me pozivaju.
    Dosli smo na Brione,zasjeli,Sefko konjak,Asim konjak,Miso konjak , nas 3 kafe-bez konjaka.Podje prica o politici koju zapoce Miso,nako cetnicki,Sefko podje brslati,vjerovatno je kao dijete tepao,Asim je bio suzdrzan,doktorica Ljubica mu je bila zena,Nebojsa ih je opominjao da se ne napiju,Zule je htio da prekinu frku i da idemo raditi….Posto sam ja tada bio u Predsjednistvu Omladine,slusam tukmeze sta pricaju,prekinem ih i upitam Misu zasto nije dozvolio svojoj kcerci Tanji da se zabavlja sa Camilom.U Carsiji je vec bila ta prica o Camilu i Tanji i Tanja je pricala da Miso ne da da ide s Camilom zato sto je Camil musliman.Miso popizdi i rece da to nije tacno,da on i ne zna ko je Camil.
    I to me kostalo.Eto Mise cim je pocelo meni u Blatnjak.A Camilova kuca odmah do moje.
    Izlazi moj brat Zahir pred njih s kilom rakije.Nudi im da popiju i kaze im da nece vise biti Zahir nego ce biti Zoran.Miso pita :”Gdje je Ibrahim”
    “U sumi”.”Extremisti su u sumi”,dodao je Ibro Smajlovic zvani Habruc,komsija koji je prisao cetnicima,da vidi sta rade pred nasom kucom.
    “Niije Ibrahim extremista,Ibrahim je bio moj odlican ucenik,on je jako pametan i dobro je sto je pobjegao u sumu a tebe Zahire necemo sada ubiti zato sto te znamo (moj brat Zahir je bio trgovac,radio u Salonu namjestaja Sipad i bio Sekretar Osnovne Organizacije Saveza Komunista Donja Varos)…i bilo bi ti pametnije da se pridruzis Ibrahimu u sumi posto kada dodju drugi ovdje koji te ne poznaju,mogu te ubiti….
    Helem,sada nesto kontam….Zahir je imao srece,Kobra je prije toga bio i u Blatnjaku…

  2. Pravo u centar Nepoznati.Sve je istina što napisa o samozvanom pjesniku,ima toga još,ali nije vrijedan da se pominje.Treba ga ignorisati.Pljuje kad priča,pljuje kad piše.Njemu ne valja rodjeni brat da mu valja neko drugi.

  3. Begic je obicna kukavica. Iritirao je ljude i pojavom i svim ostalim. Mnogo toga duguje. Zvalji pod cijom zastitim je bio. U principu slab kosarkas, nikakav pjesnik, nikakav covjek, nikakav akcijas mada se javno hvalio da je udarnik, …u ostalim stvrima ispod prosjeka. Ako im je on najbolji pisac tesko muslimanima. Ali mislim da imajj boljih pisaca. Laprdao je i pisao svasta po internetu pa su ga muslimani koji zive u Varosu opominjali da ne govori u njihovo ime. Sjecam se kako je u nekom kratkom kaputicu prodavao kolace jer mu je zet imao slasticarnu kod sadasnje taksi stanice. I u toj prodaji je zabrljao. U principu niko ga nije volio. On se toboz predstavljao da se druzi sa Danicom, Aidom i Draganom ali oni su se uglavnom podsmjehivali sa njim. Prgav je strasno, brzo plane, ne zna razgovarati jer prilikom razgovora pljuje sagovornika. Iako u Varosu zivimo normalno sa muslimanima on godinama pali vatru. Los brate los….ljigavo do vraga. Zelim mu dobro zdravlje i neka ga tamo gdje je sada nek uziva. Nek nas pusti i neka prestane baljezgati.

  4. Nisam,imao sam kod kuce zenu i dvoje male djece.
    Posto se to desilo prije napada vas na Kotor Varos,doduse Sprzo je blentavio po Carsiji nije mi bilo jasno kako Milicija to dozvoljava,bio sam iznenadjen upadom grupe cetnika sa ratista iz Hrvatske sa zgoljavim Maxom i Kobrom,koji je zaista izledao opasno i kad sam vidio ostala lica nije mi bilo uopste jasno otkud toliki seljaci catnici te se u meni srusio odednom sav socijalizam i onolika nadrkavanja o slobodi koje smo recitovali Zoran i ja.Ima jos mnogo stvari koje mi u Carsiji nisu lezale naime stanje prije rata pokazalo mi je niz stvari-prethodno sam radio kod Viktora pa poslije kod Cute,bio u zizi kretanja ljudi,ponasanje Srba je bilo toliko bahato da sam uoitao Dragana Marica koji mi je dosao na cevape :”Zasto ste vi Srbi tako bahati:,odgovorio :”Jebi ga kad smo takvi”.Stanje nas kao muslimana je bilo iritatno cak i meni,kasnije cu cak i razumjeti ,ruzno receno Srbe.Ima stvari koje je tesko izreci obzirom na kasniji pokolj ali te stvari su Srbi pokazali ubistvima pojedinih ljudi,koje cu u ovom osvrtu ostaviti za kasnije radi pijeteta prema ubijenim.
    Uglavnom,mozda i moja sreca ali da se drugacije desilo,da je mozda Kobra mi sta rekao a nije,da je pala kakva iskra a puska mu ostala na stolu-Kobra ne bi otisao dalje.Ja ostajem pri tome ma ko sta od vas mislio o meni.
    Ja nisam Ahmet Cirkic.
    Ta vasa srpska muda meni ne mozete prodavati. Sto se tice vas Srba barem razgranicite izmedju sebe ko je cetnik a ko srpski vojnik,meni ste redom cetnici.Ne znam tacno bas koji me od vas prati,dobro se prikrivate,jedino se sugavi Vensan javio pa eto-da ti odgovorim.

  5. Ne znam hoće li se ikad iko sjeti da ovaj heroj dobije bar ulicu u rodnom mjestu.Sramota je da u B.Luci ima ulicu a u svom rodnom gradu nema.Stvarno mi nije jasno što je to teško ili zbog kojekakvih koalicija i fotelja ne spominjemo naše junake dok ostali svoje u zvijezde plivaju.

  6. Vjecna ti slava junace i ponosu SRPSKI,sigurno si nasao mjesto koje zasluzujes u carstvu nebeskom…ponosna je na tebe cijela RS i tvoja Grabovica

  7. Da vam ne kvarim raspolozenje.A ni sebi.
    Kobra je bio kod mene u cevapcinici.Usao je sa Maksimovic Markom Maxom s kojim sam se ranije poznavao,radili smo Max,Veseljko Sebic , Zvonko Colic i drugi, u Radu.Usli su u grupi,u uniformama i naoruzani,vrlo glasni,sjeli za sto i ja sam vidio Maxa.Kobru nisam znao.Max me zagrlio,obradovao se sto me vidio,smijali smo se i rekao mi je da su na ratistu u Hrvatskoj,sada su dosli u Kotor Varos,svratili na cevape pa ce dalje.Rekao sam im da nije u redu sto su unijeli oruzje u radnju,ovdje nije rat i da je ako je moguce ostave oruzje u auto.Gledali su u mene i onda sam vidio lice Kobre.Imao je na licu neke isarane pruge,ostar i grub pogled,sutio je,lice malo neobicno,dugo i vidio sam da je opasan.Marko je rekao da ce vratiti oruzje u auto,narucili su jelo i pice a Kobra je ustao u tom momentu i otisao u WC.Njegov kalasnjikov je ostao na stolu,prisao sam i vidio urezano na kundaku KOBRA.U sekundi sam se dvoumio da uzmem kalasnjikov u ruke i kad izadje iz WC-a da repetiram u njega.U tom dvoumljenju i huji,Max se vratio s grupom,Kobra je izasao i sjeo a kalasnjikov je stavio na drugi,prazan sto.Max je poceo pricu o meni,kako sam super,dobar i kako smo se goli kupali u Puli….Kobra je bio smiren…..
    Kasnije cu cuti da je Max poginuo,kasnije i Veseljko Sebic,u medjuvremenu cetnici su ubili Zvonku Colica,u Stislama….eto i Kobra.
    Zalosno.

Comments are closed.