KOTOR VAROŠ, 10. februara – Protojerej Milorad Đekanović – tiho svjetlo pravoslavlja među dalmatinskim stijenama, sin Grabovice i sveštenik Knina, stoji kao stub vjere i nade za pravoslavni narod Kninske Krajine.
Rođen u Grabovici kod Kotor Varoša, u selu gdje Vrbanja tiho šumi kroz djetinjstva mnogih čestitih ljudi, odrastao je u porodici koja je živjela po vjeri, radu i poštenju. U toj skromnosti i čistoti života, mladi Milorad je još u školskim klupama osnovne škole u Grabovici prepoznao zov Gospoda i krenuo putem bogoslovije – putem služenja, ljubavi i žrtve.
Danas je otac Milorad starješina hrama Pokrova Presvete Bogorodice u Kninu, gdje više od dvadeset godina okuplja, tješi i snaži pravoslavne Srbe koji su ostali na vjetrometini istorije i svakodnevne borbe za opstanak.
Od 2003. godine živi u Kninu sa suprugom i petoro djece – četiri kćerke, koje svojim glasovima u crkvenom horu unose anđeosku ljepotu u bogosluženja, i sinom, koji ponosno gleda u lik svoga oca i uči prve korake u vjeri.
Njegov život u Dalmaciji nije lak, ali je ispunjen mirom – onim mirom koji dolazi kada znaš da si na pravom putu. U Kninu, gdje trenutno živi oko 2.500 Srba, svakim danom nestaje pokoja kuća, gasi se još jedno ognjište. Ali protojerej Milorad ne gubi nadu. Njegova vjera je čvrsta, kao i kamen koji podupire temelje kninske tvrđave, kao stijene oko Đevrsaka, Vrlike i Golubića. On zna – povratak nije samo pitanje politike ili ekonomije, već pitanje srca. A srce pravoslavnog čovjeka zna gdje mu je dom.
U hramu Pokrova Presvete Bogorodice svako jutro i svako veče služi liturgije. Redovno služi jutarnja i večernja bogosluženja, a ljeti, kada dolaze potomci raseljenih, kada sela i manastiri ožive, otac Milorad sa narodom ide od parohije do parohije, služeći molitve u selima koja ponekad imaju više duša pod pločama groblja nego među kućama. Ali i jedna duša – ako je u vjeri – za njega je čitava parohija.
Kad god može, koristi priliku da se vrati u Grabovicu. Taj zavičaj nosi u sebi, kroz molitvu, kroz pogled, kroz glas koji nikad nije zaboravio kako šušti lišće kraj Vrbanje, ni kako mirise tamjan u crkvi u Grabovici. Tamo je naučio da vjeru ne čine samo riječi, već djela, post, molitva i ljubav.
Protojerej Milorad Đekanović ne vodi samo parohiju kninsku – on vodi ljude, podiže ih iz sumnje, iz straha, iz zaborava. U njemu narod vidi oslonac, sigurnost, podsjetnik da se Bog ne oglašava uvijek grmljavinom, već često tišinom – onom tišinom iz koje izrastu najčvršći ljudi. A on je upravo takav – tih, čvrst, skroman i nepokolebljiv.
Kao što je Grabovica dala jednog Milorada, tako će i Knin dati neke nove svjetionike, jer gdje ima vjere – ima i života. A protojerej Milorad Đekanović upravo je to – živa vjera u vremenu koje se bori da je sačuva.
Danilo ĐURIĆ
